Zamislite TV debatu na neku temu u kojoj učestvuju neznalica, student i profesor.
Neznalica zna malo o temi, ali nastupa s velikim samopouzdanjem. Govori glasno i bez imalo oklijevanja.
Student zna mnogo više od neznalice, ali toga nije svjestan. Nedostaje mu samopouzdanje, zbog čega uglavnom šuti.
Profesor ima samopouzdanje, ali razumije da je tema kompleksna. Pošto stvari nisu crno-bijele, svoja mišljenja iznosi uz ograde.
Nije teško pogoditi ko će biti pobjednik debate u očima publike. Neznalica je do te mjere uvjeren da je u pravu da mu je i publika povjerovala.
Međutim, svi se nekad nalazimo u poziciji neznalice, samo toga nismo svjesni.
Naučnici Dunning i Kruger su kroz istraživanja došli do zaključka da se ljudi sa niskom kompetencijom u nekoj oblasti najčešće precjenjuju.
Kada počnemo učiti nešto novo, imamo malo iskustva, ali puno samopouzdanja, jer ne znamo koliko ne znamo.
Oni koje nastave istraživati temu ubrzo shvate da su stvari komplikovanije nego što je to izgledalo na prvu. Većina tu izgubi motivaciju, misleći da pritom nisu ništa naučili.
Samo oni koji ostanu istrajni u učenju će vremenom dobiti iskustvo, te vratiti samopouzdanje koje su imali na početku procesa.
Ukratko, Dunning Kruger efekat se dešava kada ljudi pogrešno precjenjuju svoje znanje ili sposobnost u određenom području.
Zanimljivo je da postoji i obrnuta stvar – sindrom varalice (imposter syndrome). Radi se o tome da veliki broj istinski kompetentnih lidera smatraju da nisu dovoljno dobri.
Dunning Kruger efekat i sindrom varalice su samo neki od primjera kognitivnih pristranosti (cognitive bias), iritantnih grešaka u našem razmišljanju koje dovode do upitnih odluka i krivih zaključaka. Međutim, kao i kod svakog drugog problema, prvi korak ka rješavanju je prepoznati da problem postoji.
O kognitivnim pristranostima će biti više riječi i u narednim brojevima Preporuka za radoznale.