PREPORUKE

Slučajna otkrića među policama

📖 Higijena ubice - Amélie Nothomb

Dražen Nikolić iz Bijeljine drugi put piše za Preporuke. U pitanju je svestrana osoba: advokat, sportski radnik, nekadašnji novinar i neko kome vjerujem kad su u pitanju književne, ali i druge preporuke.

Piše Dražen Nikolić

Vrlo rijetko u biblioteku ili knjižaru ulazim za jasnom namjerom koju knjigu ću pozajmiti/kupiti. Više volim prolaziti kraj polica sa knjigama i prepustiti se trenutnom raspoloženju i osjećaju kod izbora štiva.

Biblioteke imaju prednost zbog mirisa stare hartije, slabijeg osvjetljenja, tišine, jer onda svedeni dizajn izdavača i nazivi Kozmetika neprijatelja, Ni rod, ni pomoz Bog, Higijena ubice, Ljubavna sabotaža, Sumporna kiselina ostavljaju jači utisak.

Dizajn izdavača Paideia, naslovi koji čačkaju pažnju, obim od maksimalno 150 stranica i biografija spisateljice koja kaže da je ćerka belgijskih diplomata rođena u Japanu, odrasla na Dalekom Istoku i Jugoistočnoj Aziji, a prvi put dolazi u Evropu sa punoljetstvom.

I tako otkrivam Amélie Nothomb i njen pank jezik haiku proze. Kratke rečenice prepune značenja, dijalozi junaka britki kao žilet za koje ne možete pretpostaviti kuda vode, ritam pripovijedanja koji ne dozvoljava čitaocu uzimanje pauze, pominjanje Emira Kusturice i ventilatora u njegovim filmovima (Amélie ih je primijetila, mi nismo), čak pet ekranizovanih naslova.

I što je najbolje, Amélie i dalje piše. Svake godine objavljuje barem jednu novelu. Gornjeg izdavača sam pomenuo zbog fenomenalnog prevoda sa francuskog, kada već nisam u prilici da autorkinu otrežnjujuću probu i teme čitam na jeziku na kome su napisane.

Geopolitika haosa - povratak gole sile

📺 Kuda ide ovaj svijet; Tajni cilj napada na Iran - Dario Špelić

Ako vam je dosta komentatora koji sve svode na navijanje, ova dva nastupa Daria Špelića vrijedi pogledati. Čovjek godinama uređuje genijalnu radio emisiju Povijest četvrtkom i to se osjeti. Govori mirno, ne preskače pola priče i ne potcjenjuje gledaoce. Umjesto brzih poenti, daje historijske paralele koje nam pomažu da današnje vijesti vidimo malo jasnije.

Ono što mi je posebno ostalo:

• U međunarodnoj politici pravo često vrijedi samo dok iza njega stoji sila.
  Špelić to lijepo pokazuje na dva primjera. Prvi je Melos u Peloponeskom ratu: malo ostrvo je htjelo ostati neutralno, ali su ga Atinjani napali i poručili: jaki rade ono što mogu, slabi trpe ono što moraju. Slična logika se vidi i u Olomoucu 1850, kada je Pruska morala popustiti Austriji ne zato što je Austrija bila u pravu, nego zato što je bila jača i imala rusku podršku.

• Ušli smo u period u kojem stara pravila igre sve manje važe.
  Špelić to zove Chaos Americana. Poenta nije samo da je svijet nestabilan, nego da je haos postao metoda. Ako je nekad postojala relativno jasna igra sa savezima, institucijama i pravilima nakon 1945, danas to sve djeluje mnogo slabije. U toj slici Trump nije samo nepredvidiv političar, nego čovjek s piratskim mentalitetom: dolazi iz svijeta nekretnina i kockarnica, gdje se pravila doživljavaju kao prepreka, a ne kao okvir.

• Cilj više nije nužno izvoz demokratije, nego da režim postane dovoljno poslušan.
  Špelić sugeriše da se danas više ne ide na promjenu režima i priču o ljudskim pravima, nego na nešto pragmatičnije: ostaviš vlast formalno tu gdje jeste, ali joj uzmeš kontrolu nad ključnim resursima. Primjer je Venecuela: nije nužno poenta srušiti vlast, nego je staviti u položaj u kojem novac i energenti više ne služe njoj, nego tuđim interesima. Šira pozadina je nadmetanje s Kinom, koja iz takvih zemalja crpi jeftinu energiju.

• Iran je zapetljanije klupko nego što djeluje u vijestima.
  Iran nije samo današnja teokratija, nego zemlja koja nosi dugo pamćenje poniženja, posebno 1953. godine, kada su CIA i MI6 pomogli rušenje premijera Mosadika nakon nacionalizacije nafte. Zatim je Zapad nastavio davati podršku šahu Pahlaviju koji je bio toliko nepopularan da je protiv sebe uspio ujediniti apsolutno cijelo društvo - od komunista preko poslovnih ljudi do ajatolaha. Iran je preživio i dugi rat sa Irakom kada je praktički cijeli svijet podržavao drugu stranu. Zato ga je mnogo lakše bombardovati nego stvarno preoblikovati.

• Kad svijet podivlja, treba se vratiti onome što možemo graditi.
  Na kraju Voltaireovog romana Candide, nakon svih ratova, katastrofa i ludila kroz koja likovi prođu, na kraju im preostaje da obrađuju svoj vrt. Za male zemlje je to ponekad i najmudriji odgovor: da imaju manje iluzija o velikim principima, a više brige za vlastiti komad mira.

Šta nas Asteci mogu naučiti o sreći i nesreći

📜 Aztec philosophy: How lucky you are to not be in prison right now; One cannot imagine Sisyphus happy - Jonny Thomson

U Bosni se često kaže da je neko imao dobar nijjet. Ima i onaj vic kad hodža puca penal, promaši cijeli gol, a drugi hodža koji sudi pokaže na centar jer se vidi da je imao ispravan naum. Svi znamo da nije dovoljno šta si htio, već i šta se na kraju desilo.

Prvi tekst govori o moralnoj sreći. To je ona neugodna istina da dvoje ljudi mogu uraditi gotovo istu stvar, ali da jednom to ostane ružna uspomena, a drugom obilježi cijeli život. U jednoj verziji priče nakon naguravanja staklo pukne i čovjek pogine, a u drugoj ostane cijelo i obojica jednostavno odu kući. Razlika nije samo u karakteru ili namjeri, nego i u pukom spletu okolnosti.

Asteci na to kažu da je zemlja jednostavno… klizava. Život nije čvrst i uredan teren na kojem će trud i dobra namjera uvijek proizvesti pravedan ishod. Stvari se nakratko slože, pa se opet raspu. Svijet se stalno malo otima iz ruku.

Mini Philosophy

One cannot imagine Sisyphus happy

Hello everybody…

Read more

14 days ago · 66 likes · 2 comments · Jonny Thomson and Big Think

Ono što mi se posebno sviđa jeste da iz toga ne izvlače očajavanje. Ne kažu sve je haos, pa radi šta hoćeš. Baš naprotiv, već zato što je teren klizav, trebaju ti ljudi. Porodica, prijatelji, zajednica, neko ko će ti reći istinu kad zalutaš. Jer život i nije tu da traje što duže, nego da ga čovjek odigra kako treba, pogotovo onda kada ništa ne ide po planu.

ZANIMLJIVOSTI

🎭 Signal vrline: kad dobrota traži publiku

Sigurno ste to već vidjeli. Dogodi se neka velika tema, a društvene mreže se napune ispravnim stavovima, prigodnim porukama i moralnom ogorčenošću. Sve izgleda kao da smo odjednom postali bolji ljudi.

Za takvo ponašanje danas postoji naziv: virtue signalling. To je situacija kada javno pokazujemo svoje vrijednosti više da bismo izgledali kao dobra osoba nego da bismo nešto stvarno promijenili. Drugim riječima, moral kao javni nastup.

Zato je pojam postao popularan. Svi intuitivno osjećamo razliku između čovjeka koji nešto govori i onoga koji nešto radi. Jedan napiše status. Drugi izdvoji vrijeme, novac ili reputaciju. Razlika se obično vidi tek kasnije.

Ali postoji i druga strana. Nisu svi javni stavovi gluma. Ponekad upravo to javno pokazivanje vrijednosti pomaže da se dobre ideje prošire i postanu norma. A iskreno, motive drugih ljudi rijetko možemo pouzdano znati.

Možda je zato najjednostavniji test ovaj: košta li tu osobu ta vrlina išta osim jedne objave.

🐜 Mravlji ratovi: vojska bez generala

Što više čitam o mravima, sve mi manje djeluju kao insekti, a sve više kao dobro organizovana zajednica. Kao neka tiha civilizacija koja već milionima godina radi stvari koje mi još pokušavamo naučiti.

• Mravi su jedna od velikih sila planete. Naučnici procjenjuju da ih na Zemlji ima oko 20 kvadriliona, a njihova ukupna biomasa veća je od svih ptica i sisara. Drugim riječima, dok mi raspravljamo ko vodi svijet, oni ga već odavno održavaju u pogonu.

• U mravinjaku nema šefa koji izdaje naredbe, ali ipak postoji red. Kraljica je zadužena za razmnožavanje, a radilice rade sve ostalo: hrane leglo, grade, čiste, brane i istražuju. Uloge se mijenjaju s vremenom. Mlađi mravi ostaju u sigurnosti gnijezda, a stariji izlaze vani i preuzimaju rizik. Kao neka prirodna verzija karijernog puta, samo bez HR odjela.

• Njihov internet su mirisi. Mravi komuniciraju hemijskim tragovima koji mogu značiti hranu, opasnost ili okupljanje. Kada jedan pronađe dobar izvor hrane, ostavi trag koji drugi slijede. Ako je izvor zaista dobar, trag se pojačava. Ako nije, polako nestane. Sistem koji sam filtrira loše odluke, i to bez anketa i sastanaka.

• A onda ratovi. Neke vrste vode organizovane napade na termite ili rivalske kolonije. Ono što posebno fascinira je da ranjene mrave ne ostavljaju iza sebe. Drugi ih nose nazad u gnijezdo i čiste im rane. Kod nekih vrsta čak razlikuju lakše i teže povrijeđene i odlučuju koga vrijedi spašavati.

• Priča o mravljem globalnom sukobu nije baš doslovna, ali ima zrno istine. Argentinski mravi u osvojenim područjima formiraju ogromne superkolonije koje se mogu protezati stotinama kilometara. Prema članovima svoje kolonije ponašaju se kao saveznici, a prema drugima kao neprijatelji. Neke vrste idu i korak dalje: upadaju u tuđa gnijezda, kradu leglo i odgajaju ukradene ličinke kao radnu snagu.

Kad sve to saberemo, mravi su možda najbolji podsjetnik da organizacija nije stvar titula, nego jasnih uloga, povjerenja i discipline.

⛰️ Teška geografija: zašto planine usporavaju razvoj

Zašto su zemlje bliže ekvatoru često siromašnije? O tome postoje razne teorije: klima, bolesti, institucije, kolonijalizam, pa i neke stare i prilično ružne priče o rasi.

Ali jedna novija ideja mi je posebno zanimljiva: možda problem nije samo u vrućini, nego u planinama.

Uncharted Territories

Why Warm Countries Are Poorer

Today I bring you what I think is a ground-breaking article. I have never seen this theory anywhere. I hope you find it as exciting as I do…

Read more

6 months ago · 10934 likes · 643 comments · Tomas Pueyo

Ljudi u tropskim krajevima često ne žive u sparnim nizijama, nego visoko gore, gdje je hladnije, suše i zdravije. Zato su gradovi poput Bogote ili Addis Abebe na velikim visinama.

To zvuči kao dobro rješenje, ali ima cijenu.

Planine otežavaju puteve, trgovinu i povezivanje. Sve je skuplje i sporije: od prevoza robe do širenja ideja. Tako zemlje blizu ekvatora često upadnu u nezgodan izbor: ili živjeti dole, gdje je klima teža i bolesti češće, ili gore, gdje je život podnošljiviji, ali je razvoj sporiji.

A tu se pojavljuje još jedan efekat o kojem se rjeđe govori.

Kad je kretanje teško, ljudi rjeđe putuju i manje sarađuju s drugima. Svaka dolina počne živjeti svoj život, razvijati svoje običaje i poprijeko gledati na komšije. Historija pokazuje da takva podijeljenost često vodi do više sukoba između regija i naroda.

Čak postoji i naziv za taj proces: balkanizacija, po našem dijelu svijeta, gdje je planinski teren stoljećima otežavao povezivanje i jačanje zajedničkih institucija.

Naravno, ovo nije cijela priča. Institucije i historija i dalje su važne. Ali nekad sudbinu zemlje određuje i to da li između dva grada stoji ravnica ili planinski prevoj.

CITAT

PREPORUKE

Putovanje kroz vrijeme, ali dobro

📖 Universal War One - Denis Bajram

Nedavno me prijatelj pitao za preporuku dobre priče s putovanjem kroz vrijeme. Prva asocijacija mi je bio Universal War One.

Znam, čim neko kaže strip i naučna fantastika, dio ljudi se malo povuče. Ali ovo je prije svega napeta i pametno složena priča. Sve počinje kada se usred Sunčevog sistema pojavi golema crna prepreka koju niko ne zna objasniti. Prema njoj šalju malu vojnu ekipu koja više liči na otpisane problematične tipove nego na uzorne heroje. Tu cijela stvar dobije šmek starog ratnog filma, nešto kao Dvanaest žigosanih, samo u svemiru.

Dodatno je fascinantno što je autor Denis Bajram ovih 300 stranica sam napisao i nacrtao, i to kroz osam godina rada. A to se osjeti, jer priča djeluje promišljeno i zaokruženo.

A ono zbog čega bih je posebno preporučio jeste putovanje kroz vrijeme. Čak i ako ste već gledali i čitali razne priče na tu temu, ovdje ćete naići na neka nova i neočekivana rješenja. Plus, nama je simpatično i to što se jedan od glavnih likova zove Milorad Računica.

Uglavnom, Universal War One je lijep podsjetnik da strip može biti ozbiljna, velika i baš uzbudljiva priča.

Kako nas navuku, pa pokvare

📺 A Day in the Life of an Ensh*ttificator

Ako imate osjećaj da su mnoge aplikacije, platforme i uređaji s vremenom postali lošiji, niste jedini. Taj proces ima čak i ime: enshittification.

Na početku je sve odlično. Proizvod je jednostavan, koristan i skoro pa velikodušan prema korisnicima. Onda krenu male promjene: reklame, pretplate, chatboti umjesto ljudi, opcije koje se zaključavaju iza dodatnog plaćanja. Kako korisnici postaju zavisni od platforme, iskustvo polako ide nizbrdo.

Upravo to ismijava ovaj kratki satirični video. U njemu izmišljeni enshittificator sasvim ozbiljno objašnjava da mu je posao da dobre stvari učini lošijima: puni sajtove pop-upovima, prekida video reklamama, zaključava funkcije iza pretplate i pretvara sve što može u premium opciju.

Dok ga gledate, vjerovatno ćete se sjetiti nekoliko servisa koji su prošli baš taj put.

Kad zapravo postajemo odrasli?

📜 When Do We Become Adults, Really? - Shayla Love

Baš volim tekstove koji uzmu obično pitanje i pokažu da uopšte nije obično. Shayla Love u New Yorkeru piše o tome kad čovjek zapravo postaje odrastao, te zašto taj trenutak danas sve teže stane u jednu godinu, diplomu, brak ili ključ od stana.

Posebno mi se svidjelo što usput ruši i onu popularnu priču da s 25 napokon postajemo pravi odrasli jer se tad mozak navodno prestane razvijati. Nauka je tu mnogo neurednija i zanimljivija: razvoj traje dugo, različiti dijelovi mozga sazrijevaju različitim tempom, te nema jednog magičnog rođendana nakon kojeg odjednom sve sjedne na svoje mjesto.

Zanimljivo je i koliko se predstava o odraslosti razlikuje kroz kulture. U klasičnom hinduističkom modelu života važnije su uloge nego godine: jedna faza počinje kad čovjek postane domaćin, a druga tek nakon rođenja unuka, kad bi se, barem u idealu, trebalo malo povući iz gužve svijeta i okrenuti mirnijem životu.

A novija istraživanja pokazuju da ljudi danas odraslost manje vežu za brak i djecu, a više za odgovornost, samostalnost i sposobnost da živiš s posljedicama vlastitih odluka. Drugim riječima, možda odraslost nije trenutak kad sve shvatiš, nego trenutak kad polako postaneš osoba na koju i sam možeš računati.

ZANIMLJIVOSTI

🗺️ Jezička raskrsnica: Cipar ili Kipar?

Kao neko iz Sarajeva, oduvijek sam imao malu prednost: dovoljno sam blizu i istočnoj i zapadnoj varijanti našeg jezika da mi obje zvuče domaće. Možda mi je zato posebno simpatično kada ista stara strana riječ krene prema nama, pa u hrvatskom i srpskom završi u malo drukčijem ruhu.

Te razlike se često vrte oko nekoliko slova:

• Grčko chi na zapadnoj strani češće završi kao k, a na istočnoj kao h, pa tako dobiješ kemiju i hemiju, kaos i haos, kirurga i hirurga.

• Grčko kappa je preko latinske tradicije znalo dati c, pa zato imamo Cipar i Kipar, te ocean i okean.

• Grčko beta je posebna priča: nekad je bilo pravo b, ali je kasnije u grčkom prešlo prema v, pa otud parovi tipa Babilon i Vavilon, Bizantija i Vizantija. Slično je i s Europa i Evropa: jedan oblik više duguje starijoj zapadnoj, a drugi novogrčkoj tradiciji.

Ali to nije nikakvo savršeno pravilo. Da jeste, na srpskom bi Biblija vjerovatno bila Vivlija. Ali nije, jer jezik nije tabla iz fonetike. Više je kao stari grad: u istoj ulici stoje kuće iz različitih epoha, i baš zato ima dušu.

🦈 Drevni grabežljivci: stariji od šuma

Jedna od mojih omiljenih naučnih činjenica zvuči kao greška u kucanju: ajkule su starije od drveća. Najstariji tragovi njihovih predaka stari su oko 450 miliona godina, dok su se prva prava stabla i šume pojavili tek kasnije. Dakle, more je imalo ajkule desetinama miliona godina prije nego što je kopno dobilo ozbiljnu šumu.

Ali najbolji dio priče nije sama starost. Nije stvar u tome da su ajkule nekad davno postale savršene pa se više nisu mijenjale. Naprotiv, danas ih ima više od 500 vrsta: od sitnih dubokomorskih do kit-ajkule, najveće ribe na svijetu. Poenta je u nečem drugom: njihov osnovni nacrt pokazao se nevjerovatno dobrim.

Taj nacrt ima nekoliko jakih aduta. Kostur od hrskavice je lakši i fleksibilniji od koštanog. Koža im je prekrivena sitnim zubićima koji smanjuju otpor vode. Imaju i paket čula koji zvuči skoro bezobrazno dobro: osjete vibracije, slabe električne signale plijena, a neke vrste se mogu orijentisati i pomoću Zemljinog magnetskog polja. Uz to, kroz život zamijene hiljade zuba.

Još važnije, ajkule kao grupa nikad nisu igrale samo na jednu kartu. Ima ih u plićaku i dubinama, pri dnu i na otvorenom okeanu. Neke filtriraju plankton, neke love ribe, neke rakove, a neke i mnogo veći plijen. Upravo ta raznolikost vjerovatno objašnjava zašto su preživjele i najveće planetarne katastrofe.

Možda je to i najzanimljivija lekcija cijele priče: evolucija ne nagrađuje ono što izgleda najnaprednije, nego ono što je dovoljno dobro, dovoljno prilagodljivo i dovoljno dugotrajno. A ajkule su očito pogodile recept koji traje skoro nezamislivo dugo.

⚖️ Granice i sloboda: zašto nisu neprijatelji

Na prvu ova misao zvuči potpuno pogrešno: zakoni nas oslobađaju. Većini nas je bliža suprotna ideja, da su pravila tu da nas stegnu, uspore i pokvare zabavu.

Ali što duže razmišljam, sve mi manje djeluje besmisleno.

Zamislite utakmicu bez ikakvih pravila. Nema linija, nema faula, nema ofsajda, nema sudije. To ne bi bila veća sloboda. To bi bilo guranje, galama i nadjačavanje. Ukratko: pobijedio bi onaj ko je jači, bezobrazniji ili spremniji da pređe preko svake granice.

Slično je i u običnom životu. Bez saobraćajnih pravila ne bismo bili slobodniji na cesti. Samo bismo se više bojali. Bez reda u razgovoru, riječ bi najčešće uzimali oni koji ionako ne znaju stati. Bez nekih granica, prostor za slobodu se često ne širi nego sužava.

Naravno, nisu sva pravila dobra. Neka su glupa, neka su nepravedna, a neka su samo fino upakovana sila. Ali kad su pravila razumna i ista za sve, onda rade važnu stvar: štite slabijeg od jačeg i mirnijeg od agresivnijeg.

Možda zato sloboda nije život bez ikakvih ograničenja. Možda je sloboda prije osjećaj da ne zavisiš od tuđeg hira. A za to su nam, koliko god čudno zvučalo, ponekad baš potrebne granice.

CITAT

PREPORUKE

Inspektor koji bi radije ručao

📖 Nešto na žlicu - Ivica Ivanišević

Ako vam se čita krimić, ali da ne bude sav u tmini i teškim mislima, nego da ima i života, humora i malo dobre hrane, ovo bi vam moglo baš leći.

Priča krene jednostavno: 2020. godine nestane supruga poznatog splitskog advokata. Dovoljno da nas zaintrigira. Ali onda se klupko počne odmotavati i povuče nas sve do 1944. godine. Nije samo pitanje ko je kriv, nego i šta se sve godinama taloži ispod površine.

Glavni lik je penzionisani inspektor Nalis. Onaj tip koji djeluje kao da mu je svega dosta, ali ipak ne može odoljeti da ne gurne nos tamo gdje treba. Oko njega živopisna ekipa, sitne gradske kombinacije, malo ironije, malo topline, te stalni osjećaj da Split nije samo kulisa nego lik u priči.

Ovo je roman koji vas drži budnima, ali vas ne iscrpi. Čita se brzo, pametan je, duhovit, i taman je za par večeri kada želite nešto što ima zaplet, ali i dušu.

Igra u kojoj niko nikome ne vjeruje

📺 The Traitors

Ako ste kao ja, riječ reality vas vjerovatno odbija u startu.

Ali The Traitors je druga priča.

Grupa ljudi će provesti desetak dana zajedno u predivnom škotskom dvorcu i pokušati osvojiti nagradu. Kvaka je u tome da su neki od njih potajno “izdajnici”. Ostali su “vjerni”. Svake večeri neko biva “prognan” ili “ubijen”. Svi sumnjaju na sve.

To je u suštini televizijska verzija društvenih igara kao što su Mafija ili Werewolf, samo napetija, bolje producirana i često neočekivano smiješna.

Ono što je fascinantno je koliko smo loši u čitanju ljudi. Najglasniji često ispadnu nevini. Najmirniji se pokažu kao majstori manipulacije. Ljudi se zaklinju, plaču, analiziraju treptaje i zareze u rečenici… i opet pogriješe.

Nije ni čudo što je The Traitors u zemljama gdje se emituje stekao kultni status. Posebno preporučujem britansku verziju, a u jednoj sezoni se pojavljuje i legendarni Stephen Fry.

Ako volite društvene igre i psihologiju, ovo je ozbiljna preporuka.

Planiranje za stvarne ljude

📜 No more aspirational planning - Hailley Griffis

Ako ste ikada isplanirali dan kao da nema djece, poziva, mailova i neplaniranih sastanaka, znate kako to završi.

Ovaj tekst mi se svidio jer precizno opisuje jednu čestu zabludu: planiramo prema idealnoj verziji sebe. Onoj koja je uvijek odmorna, fokusirana i kojoj se ništa ne poremeti u rasporedu. A živimo kao stvarni ljudi.

Autorica to zove kraj aspiracijskog planiranja. Ne trebamo planirati ono što bismo voljeli stići, već ono što realno možemo.

To znači:

• Sedmica već ima obaveze. I privatne se računaju.

• Tri važne stvari dnevno su sasvim dovoljno.

• Ako je kalendar prepun, problem je u planu, ne u našoj disciplini.

Najviše mi se sviđa što nema hustle filozofije. Nema guranja preko granica i glumljenja mašine. Bolje da pošteno priznamo da je energija ograničena i da je pametnije raditi s njom nego protiv nje.

ZANIMLJIVOSTI

🧠 Bushov paradoks: pamet bez kočnica

Sjećate li se kad je George W. Bush bio američki predsjednik? Često se postavljalo pitanje da je on uopšte bistar. Zanimljivo je da se njegov IQ procjenjivao iznad 120. To je baš puno (svrstalo bi ga u top 10% populacije!). A opet, čak su ga i bliski saradnici opisivali kao površnog i nedovoljno znatiželjnog. I sam je znao reći da nije baš analitičan tip.

Kako to ide zajedno?

Jedan psiholog je to lijepo objasnio: IQ mjeri snagu motora. Ali ne mjeri da li ćemo zakočiti kad treba.

Evo mali test. Nemojte guglati, samo odgovorite u sebi.

• 5 mašina napravi 5 dijelova za 5 minuta. Koliko vremena treba da 100 mašina napravi 100 dijelova?

• Palica i loptica koštaju 1,10 eura. Palica je od loptice skuplja za 1 euro. Koliko košta loptica?

• Lokvanji se dupliraju svaki dan. Ako cijelo jezero prekriju za 48 dana, koliko će trebati da prekriju pola jezera?

Ako vam je prvo palo na pamet 100, 10 centi i 24 dana, niste sami. To su odgovori koji zvuče tačno.

Tačno je: 5 minuta, 5 centi i 47. dan.

Poenta nije matematika. Poenta je da li ćemo posumnjati u prvi odgovor koji nam mozak servira. To se zove kognitivna refleksija. I tu IQ često ne pomaže koliko mislimo.

Meni je posebno zabavan podatak da je u jednoj starijoj anketi članova Mense, društva za ljude s vrlo visokim IQ-om, značajan dio njih vjerovao u astrologiju, bioritmove i vanzemaljce.

📅 Sezona posta: tri kalendara, ista ideja

Zanimljivo je da su ove godine gotovo u isto vrijeme počeli korizma, ramazan i vaskršnji post. To se ne dešava često. Tri različita kalendara, tri tradicije, a ista ideja: malo usporiti i svjesno se odreći.

Historičari religije kažu da je post vjerovatno najstarija duhovna praksa čovječanstva, starija od crkava, sinagoga i džamija. Ljudi su rano otkrili da promjena odnosa prema hrani mijenja i stanje svijesti.

I skoro uvijek post dolazi prije velikih praznika kao što su Uskrs ili Bajram. Kao da nam treba kontrast da bismo stvarno osjetili radost.

• Korizma traje četrdeset dana do Uskrsa. Katolici strožije poste na Pepelnicu i Veliki petak, petkom se ne jede meso, a mnogi se dobrovoljno odreknu nečega što im je drago (često su to slatkiši).

• Ramazan traje mjesec dana. Muslimani poste svaki dan od zore do zalaska sunca, bez hrane i pića. Dan završava zajedničkim iftarom, često u krugu porodice ili prijatelja. Nije samo glad, nego i vježba samokontrole, zahvalnosti i solidarnosti.

• Vaskršnji post kod pravoslavaca traje sedam sedmica, od Čistog ponedjeljka do Vaskrsa. U praksi to znači uzdržavanje od mesa, mliječnih proizvoda i jaja, a u strožijim danima i od ribe, ulja i vina.

Možda je post godišnji podsjetnik da možemo živjeti i sa malo manje.

🪞 Pogled unuka: šta će im biti čudno

Kevin Kelly, pisac i futurist, sastavio je listu stvari koje danas radimo sasvim normalno, a kojih bi se naši unuci mogli pomalo stidjeti. Kao što se mi danas čudimo robovlasništvu ili reklamama za cigarete s doktorima.

Evo nekoliko primjera koji su mi zapali za oko:

• Roditelji nam biraju ime. Možda će to jednog dana biti jednako neobično kao da nam izaberu i zanimanje ili bračnog partnera.

• Jedemo mrtve životinje. Nama je to normalan ručak, a budućim generacijama će možda izgledati kao gladijatorske igre.

• Pomjeramo sat dva puta godišnje. Cijelo društvo se dogovori da će ustajati sat ranije ili kasnije.

• Mislimo da nam treba dozvola da posjetimo drugu zemlju. Pasoši, vize i redovi na granici. Kao da tražimo dopuštenje da vidimo planinu.

• Učionice u kojima svi uče isto, istim tempom. Kao da vjerujemo da su sva djeca ista.

• Neki se dobrovoljno jave da budu vojnici. Uzmu oružje i kažu: idem. Možda će to budućim generacijama biti teško shvatljivo.

• Prihvatamo da su bombe u ratu normalne. Kao da je to samo još jedna taktika u nizu, a ne ogromna tragedija.

Da li biste nešto dodali? Pišite u komentarima!

CITAT

PREPORUKE

Fantasy koji nije za djecu

📖 The Curse of Chalion | Prokletstvo Chaliona - Lois McMaster Bujold

Prije par sedmica me prijateljica pitala da joj preporučim fantasy, ali da je autorica žena. Odmah sam se sjetio ove knjige.

Prokletstvo Chaliona je fantasy za odrasle. Bez velikih bitaka na svakoj stranici i bez tipičnog izabranog junaka. Ovo je priča o srednjovječnom čovjeku koji se vraća iz zarobljeništva slomljen, bolestan i umoran, i samo želi mir. Naravno, završi usred dvorskih spletki i postane tutor mladim nasljednicima nad kojima visi kletva.

Svijet podsjeća na srednjovjekovnu Španiju. Politika, odnosi moći i religija su važniji od mačeva. Magija postoji, ali nije spektakl nego ozbiljna sila s posljedicama.

Zašto je vrijedi pročitati (u mom slučaju još jednom):

• uvjerljivi likovi sa stvarnim motivima

• religijski i moralni zapleti koji nisu crno-bijeli

• dvorske spletke koje nose priču

Radijatori koji su promijenili sve

📺 Jutro će promeniti sve

U ovom broju imamo i prvog gostujućeg autora iz Bijeljine. Dražen Nikolić je advokat, sportski radnik, nekadašnji novinar i neko kome vjerujem kad su u pitanju književne, ali i druge preporuke. Uvijek je vedrog duha i ima onu vrstu energije koja se ne zadržava na priči, nego ide u konkretne, društveno korisne projekte. Nadam se da je ovo samo prvi u nizu njegovih tekstova u Preporukama.

Piše Dražen Nikolić

Sjećam se da je bilo miholjsko ljeto, predivno veče, i da sam iz nekog razloga prebacio na RTS 1 poslije termina Dnevnika. Kad na programu, šok! Serijski program koji nije Moj ludi i zbunjeni ujak sa sela gori, a normalna baba se šešlja. Likovi kao prijatelji i poznanici sa kojima sam bio na kafi, koji pričaju o svakodnevnim temama i životnim izazovima, uz humor koji opčinjava. Rekoh sebi: moram ovo pogledati.

I tako, sedam godina nakon što sam slučajno pogledao prvu epizodu serije Jutro će promeniti sve, dođe red da izbindžujem ovo zaista fenomenalno ostvarenje. Priča prati četvoro ljudi na početku tridesetih godina života koji žive u Beogradu. Njih glume tada već dokazani Nikola Rakočević (Filip), Andrija Kuzmanović (Ljuba), Jovana Stojiljković (Anđela) i Isidora Simijonović (Saša). Svako od njih četvoro se nalazi na raskršću, sa mnogo više pitanja nego odgovora ispred sebe.

Filip se upravo vratio iz SAD-a, što njegovi roditelji ne mogu i ne žele prihvatiti, i taj povratak doživljavaju kao ličnu i porodičnu sramotu. Njegova sestra Anđela je asistent na fakultetu i počinje da živi sa dugogodišnjim dječkom Miroslavom (Milan Marić), pa odlazi od svoje cimerke Saše, da bi Anđela u jednom trenutku svoje seksualno opredjeljenje provjeravala sa svojim studentima. Saša se na početku serije pojavljuje kao vlasnica kluba, ali klub zatvara poslije par epizoda, a onda prodaje antikvitete koje slučajno pronalazi u podrumu ne bi li vratila dugove. I Ljuba, koji nema posao, nema stan, ali ima barem dvije polno prenosive bolesti i najmanje isto toliko djevojaka kod kojih pronalazi prenoćište iz večeri u veče. Nekada prenoćište ne pronađe, pa odspava u teretani gdje povremeno radi, ali ga apetit, vedar duh i optimizam ne napuštaju.

Produkcija prevazilazi naše standarde i osam godina od emitovanja prve epizode serija izgleda toliko svježa, kao da je juče snimana. Neki detalji prate čitavu seriju, npr. opčinjenost reditelja i scenografa radijatorima raznih oblika i veličina, koji se pojavljuju u velikom broju scena, Anđelina ljubav prema dunji (neko bi rekao, dunjevači) te njeno sazrijevanje kroz seriju promjenom izbora omiljenog pića, kontrastni susreti glavnih junaka sa ustajalom javnom upravom na jednoj strani i hiperposlovnim feel-good korporativnim tvorevinama na drugoj strani, te veliki broj beogradskih grafita i pejzaža koji će ostati sačuvani zahvaljujući ovoj seriji.

Osim prve epizode, koja nas uvodi u priču i traje 45 minuta, ostale epizode traju između 20 i 25 minuta, što je format koji je idealan za bindžovanje. Serija se nalazi na YouTube kanalu RTS-a i besplatna je za pogledati.

Za kraj, seriju prati možda najbolji soundtrack nekog našeg ostvarenja još od filma Munje, a vezu sa kultnom pjesmom Indexa Jutro će promijeniti sve otkrijte sami.

Četiri boje među nama

🧭 DISC test ličnosti

Ako neko vrijeme čitate newsletter, znate da sam slab na testove ličnosti.

Do sad sam ih preporučivao više, ali izdvojio bih dva:

• Big Five (#11) – i dalje najbliže onome što psiholozi zovu ozbiljnom naukom

• PrinciplesYou (#12) – zanimljiv spoj biznisa i psihologije

DISC, o kojem danas pišem, u poređenju s njima izgleda kao malo jači horoskop. Samo što je, po mom iskustvu, zanimljiviji i praktičniji.

Za početak, već je priča o nastanku simpatična: model je skicirao psiholog William Moulton Marston prije gotovo stotinu godina. Taj isti čovjek je kasnije imao veze i s ranim idejama oko detektora laži, a osmislio je i, vjerovali ili ne, lik Wonder Woman.

Ideja je jednostavna: postoje četiri dominantna stila ponašanja. Naravno da smo svi kombinacija i da zavisimo od konteksta. Ali za potrebe razgovora, recimo da:

• Crveni (D) vole brzinu, rezultat i kontrolu

• Žuti (I) vole ljude, energiju i ideje

• Zeleni (S) vole stabilnost, odnose i mir

• Plavi (C) vole informacije, logiku i preciznost

Kad radim kao konsultant s timovima, često koristim DISC. A kada tim uradi test, desi se mala, ali važna promjena. Ljudi prestanu misliti da je on (samo) naporan i počnu razmišljati da mu je brzina prirodno stanje. Ili shvate da ona nije hladna, nego joj jednostavno treba više informacija prije odluke.

Ako vam je do igre, uradite neku od bezbroj verzija testa dostupnih online!

ZANIMLJIVOSTI

🦓 Prugasti problem: zašto ne jašemo zebre

Zebra izgleda kao konj u pidžami, pa je logično pitanje: ako su prvi ljudi živjeli u Africi, zašto nismo jahali zebre?

Zato što zebra nije konj iznutra.

Konji žive u jasnim stadima, s redom i autoritetom. Kad čovjek preuzme vođu, ostali ga slijede. Zebre nemaju tu vrstu hijerarhije. Drže se zajedno radi sigurnosti, ali ako uhvatimo jednu, ostale neće stati mirno iza nje. I to je ista razlika koju vidimo kod pasa i mačaka: pas želi biti dio našeg čopora i raditi s nama. A mačka je mali, samostalni tigar koji je nevoljko pristao dijeliti prostor.

Uz to, zebra ima gadnu narav. Grize, udara nogama i ima nezgodan refleks da sagne glavu kad se pokuša baciti laso. U praksi, to znači mnogo više rizika i mnogo manje kontrole.

Zato je konj postao partner u civilizaciji, a zebra ostala lijepa na razglednici. Nije stvar u tome da mi nismo pokušali. Nego da konj pristaje na saradnju, a zebra uglavnom ne.

📊 Littleov zakon: manje je brže

Gužva u tunelu ne nastaje zato što su vozači sporiji. Tunel je isti, samo je previše auta unutra.

Isto važi i za posao.

Littleov zakon kaže: što je više stvari u toku, svaka će trajati duže.

Ako tim može završiti 5 zadataka sedmično, a trenutno radi na 20, svi će imati osjećaj da rade puno, a malo toga izlazi.

Zato je korisna Kanban metoda sa kolonama tipa: Za uraditi | Radimo | Gotovo.

Ključ naravno nije u tabli, nego u pravilu da ograničimo koliko stvari smije biti u koloni Radimo.

Istina je surova: ako želimo brže završavati, moramo započinjati manje stvari.

🔍 Nevidljiva epidemija: kad strah putuje

Vjerovali ili ne, ponekad se simptomi šire kroz grupu kao da su zarazni, a da nema virusa ni otrova. Medicina to zove masovna psihogena bolest. Ljudi ne glume, a tegobe su stvarne. Samo uzrok nije ono što prvo pomislimo.

• Belgija, 1999. Nakon što su učenici popili Coca-Colu, počinju mučnina, glavobolja i vrtoglavica. Vijest eksplodira, a piće se povlači s tržišta. Istrage nalaze sitne nepravilnosti u nekim serijama, ali razmjer i brzina širenja simptoma više liče na talas panike nego na klasično trovanje.

• Portugal, 2006. U popularnoj tinejdžerskoj seriji likovi obole od misterioznog virusa. Nekoliko dana kasnije, stotine učenika u stvarnim školama prijavljuju gotovo iste simptome. Škole se zatvaraju, ali testovi ne potvrđuju infekciju.

• Bangladeš, 2010. Nakon školskog obroka djeca masovno osjećaju mučninu i bol u stomaku. Pogađate, i ovdje istraga zaključuje da nema zajedničkog toksina.

Mi smo društvena bića i naš nervni sistem stalno skenira druge ljude kao radare za opasnost. Ako neko pored nas paniči, naš mozak će često reći: možda i ja nešto propuštam.

CITAT

PREPORUKE

Sve je već napisano - distopijski klasici

📖 1984 - George Orwell; Mi - Jevgenij Zamjatin; Vrli novi svijet | Brave New World - Aldous Huxley

Marko Ilić iz Beograda najčešći je gostujući autor u ovom newsletteru. Strastven je čitalac i čovjek radoznalog duha, sa diplomama iz najrazličitijih oblasti, od biznisa i urbanizma do azijskih studija.

Piše Marko Ilić

Sa pojavom nadzora, pa interneta, pa do današnje veštačke inteligencije, sveprisutnih kamera, nadzora surfovanja po internetu i algoritama koji „znaju više o nama od nas“ (o „nama“ je sve rekao već Branko Ćopić), lako uskliknemo: 1984!. Ta distopijska knjiga, u kojoj Orvel vidi budućnost čovečanstva u kom „čizma gazi ljudsko lice, zauvek“, postala je opšte mesto mnogima, čak i velikom broju ljudi koji je nisu nikad ni pročitali (cinik bi rekao: većini). I onda krenu uzvici: „šta nam radeee!!!“.

Ipak, Orvelovo remek-delo uvek treba čitati kao deo trilogije koju, pored 1984, čine i Mi Jevgenija Zamjatina i Vrli novi svet Oldusa Haksilija. Već smo utvrdili da o 1984 svi sve znaju, pa idemo na druge dve.

Mi je jedino završeno delo živopisnog Zamjatina, a ujedno i prvo napisano iz ovog trijumvirata. Njegov život je kao sažetak epohe: odrastanje u porodici oca sveštenika u konjokradničkom selu u carskoj Rusiji, boljševički bunt „pre vremena“ početkom XX veka, duga putovanja po Rusiji, Mediteranu i Zapadu. Kao slobodni duh, jednako nepoželjan i u carskoj i u sovjetskoj Rusiji, video je svet u kom se industrijska efikasnost, uz birokratsku pedantnost, trudi da upregne čoveka u svoju svrhu: određuje mu norme po kojima treba živeti, daje ružičaste bonove za „vreme ljubavi“ (kada je dozvoljeno spustiti roletne), i pazi da sve bude u funkciji mašina.

S druge strane, Haksli u svom delu (1932) nastavlja ovaj niz: i ovde se sve svodi na efikasnost proizvodnog sistema, ali se dodaje i element konzumerizma. Religija je fordizam. Ljudi govore „Gospode Forde“, a nad hramovima stoji simbol slova T, po imenu najpopularnijeg Fordovog modela. Uživa se u slobodnom seksu, doduše uvek kontrolisanom da ne dođe do trudnoće, a čim vas krenu emocije, uzimate malo some koja vam vraća raspoloženje. Danas bi to bilo nešto između prozaka i kokaina, ili ko šta voli, samo da se izniveliše.

Svi su lepi, zgodni, veseli. Postoji i eugenički deo: svi se rađaju iz epruvete, jer je seks „bezbedan“ i kontrolisan, ali ako se nekom „omakne“ – ide u egzil. Prema potrebama privrede rađaju se alfe, bete, game... No, to se određuje dodavanjem alkohola u epruvetu. Svakako, svi su programirani da žive 60 godina, jer je to optimalno: da ne budu opterećenje za društvo. Interesantan deo je dolazak „divljaka“ u društvo, koji se greškom rodio prirodno, pa mu je majka proterana. A posebno je skandalozno to što citira Šekspira.

Svaka od ove tri vizionarske knjige daće vam jedan ugao posmatranja današnjeg društva. A u kojoj ćete se više prepoznati, zavisi od vremena i prostora u kom živite. Uživajte u čitanju i prepoznavanju, u nadi da nam se neće desiti proročanstvo iz knjige Put, Kormaka Makartija.

Tri alata za zalijepiti na frižider

📺 Tri mentalna alata - Charlie Munger

Charlie Munger je bio dugogodišnji partner Warrena Buffetta. Za mene, vjerovatno najbolji mislilac među poslovnim ljudima i najbolji biznismen među filozofima.

U jednom govoru studentima izdvojio je mentalne alate koje vrijedi imati stalno pri ruci.

1) Inverzija: pitati se kako stvari propadaju

Kad zapnemo, nema potrebe odmah tražiti pametno rješenje. Prvo ima smisla zapitati se: šta bi ovo sigurno pokvarilo?

Odgovori su uglavnom dosadni, ali tačni: nepouzdanost, odgađanje, loša komunikacija, ego. Izbjegavanjem tih stvari često se već bude ispred većine.

2) Tražiti dokaz protiv sebe

Najbrži put do greške je stalno potvrđivati da smo u pravu.

Munger ovdje spominje Darwina, koji je imao naviku da odmah zapisuje svaku činjenicu koja ide protiv njegove teorije. Znao je da će je mozak kasnije pokušati zaboraviti.

Jednostavna rutina:

• napisati stav u jednoj rečenici

• formulisati najbolji argument protiv njega

  Ako to ne ide, velika je šansa da razmišljanje nije bilo dovoljno duboko.

3) Checklista za važne odluke

Kad pritisak poraste, pamćenje i intuicija često zakažu.

Zato za važne odluke vrijedi imati kratku checklistu:

• koji je stvarni cilj

• koji je najveći rizik

• šta mora biti tačno da bi stvar uspjela

• ko je sljedeći na potezu i do kada

Ništa od ovoga nije spektakularno. Ali upravo takve stvari prave razliku na duge staze.

Zašto trebamo rituale?

📰 Why your brain needs everyday rituals - Anne-Laure Le Cunff

Rituali nisu religija, nego alat. Nisu rezervisani za bogomolje i svadbe. Ima ih svuda: kada se rukujemo, ustanemo tokom intoniranja himne ili aplaudiramo na kraju predstave. Ima ih i u onim malim, kućnim stvarima kao što je zajednički doručak nedjeljom.

Kad smo pod stresom, ritual vraća osjećaj kontrole. Ne zato što smo sad riješili problem, nego zato što imamo barem jednu stvar koja je stabilna i predvidiva. Ako je sve oko nas neizvjesno, tih par malih koraka, uvijek istim redom, znaju smiriti nervozu.

Zato mi se baš svidjela ideja u članku da su rituali neka vrsta nadogradnje za nervni sistem:

• Smirenje: stišaju alarm u glavi, onaj koji stalno traži gdje bi moglo zapeti.

• Jasnoća: manje mentalnog napora, jer ne moramo stalno odlučivati šta je sljedeće.

• Povezanost: kad nešto radimo zajedno i usklađeno, lakše se pojavi osjećaj zajedništva, čak i bez puno priče.

I još jedna važna stvar: ritual nije isto što i navika. Navika je autopilot. A ritual je autopilot kojem smo svjesno dali smisao.

ZANIMLJIVOSTI

🔍 Između redova: šta niste mogli pročitati u vijestima

• Bolest koja je ljudima okretala trepavice prema oku skoro je nestala. U posljednjih 20 godina, broj ljudi koji žive u područjima gdje je trahom prisutan pao je za oko 94% – sa oko 1,5 milijardi na manje od 100 miliona. Egipat je jedna od osam zemalja koje su tu bolest potpuno eliminisale u prošloj godini.

• Skoro milijarda ljudi je dobila pristup sigurnoj pitkoj vodi u jednoj deceniji. U istom periodu je i 1,5 milijardi ljudi dobila osnovne higijenske uslove.

• Obnovljivi izvori su prvi put proizveli više struje od uglja. U prvoj polovini 2025. solarna i energija vjetra prestigle su ugalj u globalnoj proizvodnji struje. A u maju je Kina instalirala 230 miliona solarnih panela, isto koliko i Njemačka u cijeloj svojoj historiji.

• Industrija krzna se urušila brže nego što je iko očekivao. Prije desetak godina ubijalo se oko 140 miliona životinja godišnje. Danas je to 20 miliona. Potražnja za krznom se srozala na najvećim tržištima, Kini i Rusiji.

• Ljudi širom svijeta kažu da žive bolje nego ikad otkad se to mjeri. Prema Gallupu, 33% ljudi globalno kaže da napreduje, a samo 7% da pati. Uz to, 73% ljudi kaže da se osjeća sigurno hodati sami noću, više nego ikada do sada.

  

🧠 Intuicija na testu: kad brojke ne prate osjećaj

• Najrizičniji dio avionskog putovanja često je put do aerodroma.
  Vožnja automobilom je statistički 100 puta opasnija od leta. Ako se vozimo iz Sarajeva do Zagreba, imamo isti rizik od smrtnog ishoda kao da smo nekoliko stotina puta letili na toj relaciji.

• Većina života na Zemlji nisu životinje nego biljke.
  Biljke čine više od 80% ukupne mase svih živih bića. A kad gledamo samo sisare, ljudi i domaće životinje čine oko 95% njihove ukupne mase. Divlji sisari su danas statistička manjina.

• Svijet se u suštini hrani sa tri biljke.
  Riža, pšenica i kukuruz daju oko 60% energije koju ljudi dobijaju iz hrane. Istovremeno, oko tri četvrtine poljoprivrednog zemljišta koristi se za stoku, a ona nam daje manje od petine ukupnih kalorija koje pojedemo.

• Većina ljudi danas živi u gradovima.
  Po prvi put u historiji preko pola stanovništva više ne živi na selu. Predviđa se da će urbana populacija porasti na 70% u narednih 25 godina.

• Zagađeni zrak ubije više ljudi od prirodnih katastrofa.
  WHO procjenjuje da je najmanje 7 miliona smrti svake godine povezano sa zagađenjem zraka. U prirodnim katastrofama pogine do 50.000 ljudi godišnje.

Refer a friend

🚢 Nevidljivi putevi: kako su kanali spojili mora

Gledajući karte, znao sam pomisliti kako je baš šteta što se ne može ploviti od Kaspijskog do Crnog mora. Dva ogromna mora, a između njih ništa. Onda sam shvatio da je taj problem riješen prije više od 70 godina. Samo što rješenje ne vidimo na većini mapa.

Kanali su tihi heroji historije. Ne izgledaju spektakularno, često su samo tanke linije ili ravni rezovi kroz pejzaž, ali su omogućili da roba putuje daleko, sporo i jeftino. I danas, kad treba prevesti velike količine tereta, riječni transport je i dalje osjetno povoljniji od kamionskog.

Da bi sve to radilo, ključne su ustave, liftovi za brodove. Brod uđe u komoru, vrata se zatvore, nivo vode se podigne ili spusti, i brod izađe na višem ili nižem nivou.

Veliki kanal u Kini
Ako postoji kanal koji je zapravo držao carstvo na okupu, to je ovaj. Stoljećima je povezivao sjever i jug Kine, rijeke, gradove, žito, poreze i politiku. Građen je u etapama, popravljan, proširivan i prilagođavan novim dinastijama. Danas se često spominje kao najduži umjetni vodeni put na svijetu, ali meni je zanimljiviji kao ideja: neko je prije više od hiljadu godina rekao “ovo ćemo povezati vodom” i stvarno to uradio.

Rajna–Majna–Dunav
Ovo je evropska verzija istog sna, ali u modernoj izvedbi. Spojiti sliv Rajne i sliv Dunava znači povezati Sjeverno i Crno more jednim plovnim pravcem. Kanal je završen tek 1992 i ima niz ustava koje doslovno dižu brodove stotinama metara iznad nivoa mora. Brod može krenuti iz Rotterdama i završiti u Konstanci bez da napusti vodu.

Volga–Don
Ovo je kanal zbog kojeg sam uopće krenuo kopati po ovoj temi. Volga se ulijeva u Kaspijsko more, Don vodi prema Crnom, a između njih postoji relativno kratak kopneni razmak. Sovjeti su taj problem riješili 1950-ih. Rezultat je kanal dug oko sto kilometara, sa nizom ustava koji savladavaju visinsku razliku i otvaraju put od Kaspijskog mora sve do Mediterana.

CITAT

PREPORUKE

Roman uz koji se smije naglas

📖 Nada - Ante Tomić

Adnan Hota iz Sarajeva prvi put gostuje kao autor u Preporukama, iako je tu praktično od prvog broja. Čita redovno, pamti preporuke i vjerovatno spada u mali krug ljudi koji su pročitali najveći broj knjiga koje su se ovdje godinama pojavljivale. Po struci je inžinjer telekomunikacija, član je Mense, bavi se slikanjem i opasan je igrač pub kvizova.

Piše Adnan Hota

Pojedini romani se često reklamiraju kao humoristički, ali to je rijetko opravdano, pogotovo kad je riječ o hrvatskom humoru 🙂 Častan izuzetak su romani Ante Tomića, splitskog pisca i novinara: Što je muškarac bez brkova, Ništa nas ne smije iznenaditi (po kojem je snimljen odličan film Karaula), a pogotovo Čudo u Poskokovoj Dragi. Upravo je Čudo (preporuka iz #79) jedan od mojih najdražih romana na našem jeziku, i jedan od rijetkih uz koji sam se glasno smijao.

U tom duhu napisan je i Tomićev najnoviji roman Nada. Meni je inače najveći problem s čitanjem “pregurati” prvih 50–100 stranica dok se priča ne zakuha. E, s Nadom to uopšte nije slučaj: roman je kratak i pitak, protkan prepoznatljivim humorom, i još k tome čisti feel-good materijal.

Sve se dešava u malom, izmišljenom mjestašcu na neimenovanom dalmatinskom otoku. Likovi su lokalni policajac i njegove četiri prekrasne kćeri, mladi sirijski izbjeglica u kojeg se zaljubi najstarija kći, dijasporci iz Austrije koji dolaze na otok jer, po predanju, zaštitnica otoka Sveta Margareta pomaže u liječenju neplodnosti, i mnogi drugi.

Tu galeriju likova Ante Tomić je povezao u radnju koju je teško prepričati, pa neću ni pokušavati. Pročitajte i spremite se da se smijete naglas… i da saznate zašto se roman zove Nada i kakvu ulogu u svemu ima magarac s naslovnice 😊

Poezija Nenada Marića

🎵 Kralj Čačka - Spusti svetlost na put

Marko Ilić iz Beograda najčešći je gostujući autor u ovom newsletteru. Strastven je čitalac i čovjek radoznalog duha, sa diplomama iz najrazličitijih oblasti, od biznisa i urbanizma do azijskih studija.

Piše Marko Ilić

Društva našeg jezika, možda više nego druga, imaju veliki rascep između blata i zvezda. Svi želimo da se poredimo sa najboljima, sa onima koji su visoko gore, koji svetle širom zemljinog šara, najsjajnijima među nama, ali smo mnogo češće ipak bliže onima koji su u blatu. U pijanom mulju svakodnevice, u kom namičemo dane na brojanice; u kom svakim danom oblačimo, deo po deo, kostim za ulogu žrtve u koju sve više verujemo da je izabrala ona nas, a ne mi nju.

Jedna od zvezda koja nam spušta svetlost na put definitivno je slikar i pesnik Nenad Marić, poznatiji kao Kralj Čačka. Ako ste ikada slušali „srpskog Toma Vejtsa“, osetili ste radijaciju njegove emocije i mudrosti koja izbija iz svake pesme koju potpisuje i koja neverovatno osvetljava našu svakodnevicu. Na prvo slušanje deluje kao da je sve prožeto pesimizmom, ali već na drugo i svako sledeće čuje se neverovatno topao optimizam, radost života i saznanje da negde postoji tanana duša koja svakog dana plete stihove, tonove i akorde koji nas prosvetljuju.

Sve teme koje mislećeg čoveka muče opevao je Kralj Čačka. Moja omiljena pesma je Spusti svetlost na put, u kojoj je njegovo visočanstvo opevalo traženje smisla kroz ponore kroz koje kolektivno, prečesto, prolazimo iz generacije u generaciju. Uživajte u čistom duhu.

SPUSTI SVETLOST NA PUT

zid je sakrio mnoga siva lica
teški za oprost, metak i ekser
jasno se čuje gde je mržnji klica
ovde je mračno,
spusti svetlost na put

dan je sagoreo i ulice su puste
disao sam smrad sa mirisom parfema
sada stojim pred vratima šume
ovde je mračno,
spusti svetlost na put

rekli su – na kolena! i pustićemo da preživiš
stavi lance, veseli se i pleši
tvoje usne su napisale beži
ovde je mračno,
spusti svetlost na put

i od tebe daleko a kao da si tu,
pisma misli šalješ s drugog kraja šume,
u njima piše da čekaćeš i više
ovde je mračno,
spusti svetlost na put

ostao sam sam i prijatelja nemam
nazad ne mogu, napred da idem moram
daj mi snage da izdržim do početka
ovde je mračno,
spusti svetlost na put

ne mogu da ćutim i sve ću da ti kažem
kad me umiju prvi zraci sunca
sve sam stavio na trunku smisla u daljini
ovde je mračno,
spusti svetlost na put

Izdvojite vremena za sebe, preslušajte i ostale pesme, a svakako pogledajte i sjajan dokumentarac o Kralju Čačka Zemlja nije moj dom dostupan na platformi RTS Planeta.

Ili ga pogledajte u maestralnom izvođenju predstave Mihael Kolhas u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Uživajte punim srcem i pratite da li Kralj dolazi i u vaš grad!

Produktivnost bez šuplje priče

🎯 If you want 2026 to be the best year of your life - Daniel Pink

U prošlom broju sam već spominjao Dana Pinka i kratki video o koncentraciji.

U međuvremenu je Pink izbacio novi, nešto duži video (25 minuta) sa savjetima o produktivnosti. I dalje je u istom fazonu: bez šuplje priče i guruisanja, samo nekoliko konkretnih ideja koje se mogu odmah testirati.

Bilo mi je posebno simpatično to što neke od ovih tehnika koristim godinama kada radim s firmama na planiranju i fokusima. Samo ih nisam baš primjenjivao na vlastiti život, kao da sam sebi nezgodan klijent 😊

Četiri stvari koje sam odmah krenuo raditi:

Najveće kajanje
Izabrati jedno kajanje iz prošle godine koje nas i napisati ga na papir. Na drugi papir napišemo šta smo naučili i mali plan za januar.

Autopsija unaprijed
Ideja je da se unaprijed napiše zašto bi najvažniji cilj mogao propasti, pa se onda planira godina tako da se te rupe zatvore na vrijeme.

Jedna riječ za godinu
Umjesto deset novogodišnjih odluka, jedna riječ kao kompas. Ne kao motivacijska parola, nego kao podsjetnik kad krene lutanje.

Razmišljanje u kvartalima
Godina zna biti prevelika da bi bila operativna. Devedeset dana je taman: ima dovoljno vremena da se vidi pomak, a opet se brzo dođe do provjere gdje smo, šta smo.

ZANIMLJIVOSTI

🔭 Nova otkrića: kuda ide svijet

Naletio sam na odličan sajt koji naučne vijesti tretira malo ozbiljnije nego što smo navikli.

Za svako otkriće pokušavaju procijeniti dvije stvari:

• kolika je šansa da se nalaz stvarno potvrdi i generalizuje, te

• koliko bi otkriće bilo veliko ako se ispostavi da je tačno.

Ovo je mojih pet favorita:

🚗 Samovozeća auta su znatno sigurnija
U istim gradovima i uslovima, autonomna vozila imaju oko 10× manji rizik od nesreće nego ljudi. Nije savršeno i nije svugdje, ali trend ide u jednom smjeru.

🧮 AI pomaže u rješavanju matematičkih problema
AI sistemi već pomažu istraživačima da naprave pomak u više otvorenih problema iz matematike. Ne zamjenjuju matematičare, ali im značajno ubrzavaju razmišljanje i provjeru ideja.

🪐 Šećeri pronađeni na asteroidima
U uzorcima s asteroida Bennu otkriveni su šećeri, uključujući ribozu, ključnu za RNK. Hemija života očito nije rijetka niti vezana samo za Zemlju.

💊 Jak lijek protiv bolova, bez opioida
Odobren je novi lijek koji cilja nervne kanale povezane s bolom, bez opioidnog mehanizma. Ako se u praksi potvrdi da ne stvara ovisnost, ovo je velika stvar.

🦟 Nova klasa lijeka protiv malarije
Lijek s oko 97% uspješnosti, dizajniran da zaobiđe postojeće rezistencije. Tiha, ali potencijalno ogromna promjena za milione ljudi.

🌍 Brojevi svijeta: još činjenica koje mijenjaju perspektivu

Nakon pozitivnih komentara na sličan članak u prethodnom broju, evo još fascinantnih brojki:

• Oko trećine svjetske populacije (nekih 2,2 milijarde ljudi) nikada nije koristilo internet.

• Prilikom lansiranja, SpaceX Starship u jednom trenutku proizvede snagu uporedivu s oko 10% ukupne električne mreže SAD-a.

• U SAD-u se svakog mjeseca otpusti oko 1% zaposlenih, dok je u Njemačkoj taj udio manji od 0,1%.

• Zbog svjetlosnog zagađenja, ptice širom svijeta svakodnevno pjevaju duže, u prosjeku čak 50 minuta više.

• Kina je od 1949. godine izgradila, u prosjeku, gotovo jednu veliku branu dnevno.

Refer a friend

🏙️ Gradovi iz nacrta: može li se život isplanirati?

Da li ste možda nekada igrali Sim City?

Oduvijek me fascinirala ideja da se grad isplanira. Kao da kažemo: ovaj put ćemo sve uraditi kako treba. Saobraćaj, parkove, stanove, institucije. I onda će se život samo uklopiti.

Neke zemlje su tako svoje glavne gradove sagradile od nule:

Canberra (Australija)

Nastala kao kompromis, ali i kao promišljen grad. Nije spektakularna, ali funkcioniše. I to joj je najveća vrlina.

Brasília (Brazil)

Ikona modernizma, dizajnirana u obliku aviona. Ispod te ljepote, svakodnevni život se preselio na periferiju.

Abuja (Nigerija)

Trebala je rasteretiti stari glavni grad. Rasla je brže nego što je infrastruktura mogla pratiti.

Nejpjido (Mjanmar)

Ogroman, uredan i zapanjujuće prazan. Projektovan za saobraćaj i kontrolu, ne za susrete.

A neki su još uvijek u izgradnji:

• Egipat: Sve institucije se sele u kreativno nazvani Novi glavni grad, 45 km istočno od prenapučenog Kaira.

• Indonezija: Pošto Jakarta tone, gradi se novi grad usred tropske šume, a trebao bi biti spreman tek za 20 godina.

• Iran: Teheran nema dovoljno vode i u ozbiljnom je riziku od potresa, ali nova lokacija još nije odabrana.

CITAT

Prvi dani u godini su vrijeme kada svi malo usporimo. Želim vam zdravlja, mira u glavi i dovoljno radoznalosti da da vas i ove godine odvede na dobra mjesta.

Ovim brojem ulazimo u sedmu godinu Preporuka. Nisam to planirao kad sam pisao prvi broj, ali evo nas. Hvala vam što čitate, dijelite, odgovarate i što mi tu i tamo pošaljete poruku koja me podsjeti da ovo ima smisla.

Posebno hvala onima koji su tu od samog početka. Lijepo je imati ekipu koja ne nestane nakon prvog vala entuzijazma.

PREPORUKE

Ako vam se čita nešto pametno i mrvicu čudno

Oko 80% knjiga koje čitam spada u špekulativnu beletristiku. To je onaj kišobran pod koji idu fantasy i naučna fantastika. Fantasy je najčešće neki alternativni srednji vijek s malo (ili puno) magije, dok je naučna fantastika budućnost s tehnologijom koja još ne postoji. Oba žanra autorima daju više slobode, a oni je vrlo često iskoriste da pričaju o današnjem svijetu, samo malo iskosa.

Svjestan sam da ovo nije za svakoga, pa se zato obično suzdržavam i ne preporučujem ovakve knjige prečesto. Ali prošle godine sam naletio na tri nova autora i sve tri knjige su mi ostale u glavi duže nego što sam očekivao. Ako vas ne zanima, slobodno preskočite, ne ljutim se.

The Will of the Many – James Islington

Zamislite društvo koje podsjeća na stari Rim, s jednom ključnom razlikom: ljudi mogu trajno predati dio svoje životne energije drugima. Što si više u hijerarhiji, više te ljudi doslovno hrani. Na samom vrhu je neko koga pokreće energija desetina hiljada drugih. Teoretski, svako može napredovati. U praksi, naravno, ne baš. Glavni lik je mladić koji pokušava razvaliti taj sistem iznutra, uz dovoljno tajni da priča stalno drži laganu napetost.

The Tainted Cup – Robert Jackson Bennett

Ovo je za sve koji vole detektivske priče ili Dr. Housea. U ovom svijetu ljudi su savladali biohakiranje: mogu poboljšavati pamćenje, čula i tijelo. Priča prati carsku inspektoricu, genijalnu i pomalo napornu, i njenog mladog pomoćnika dok rješavaju slučaj koji je istovremeno ubistvo i politička zavrzlama. Meni je ovo leglo jer je pametno, brzo i ima odličan odnos između likova.

Some Desperate Glory – Emily Tesh

Planeta je uništena. Šačica preživjelih živi na svemirskoj stanici i cijeli svoj identitet gradi oko osvete vanzemaljcima. Problem je što se, malo po malo, počinje postavljati neugodno pitanje: šta ako vanzemaljci i nisu negativci? Ova knjiga je istovremeno ratna priča, priča o indoktrinaciji i vrlo lična priča o odrastanju. I prilično je hrabra u tome gdje vodi čitaoca.

Ako ste čitali neku od ovih knjiga, ili imate sličnu preporuku, javite se!

Možete li držati koncentraciju 4 minute?

🎥 How To Fix Your Attention Span - Daniel Pink

U moru internet gurua koji prodaju maglu, meni najviše paše Dan Pink. Govori kratko, jasno i bez velike filozofije. U nekoliko minuta uspije reći nešto što se kod drugih razvuče na cijelu knjigu.

Ovdje ima kratak video o tome kako da popravimo koncentraciju.

Traje jedva četiri minute, a na početku predlaže jednostavan izazov: full screen, normalna brzina, te da izdržimo do kraja bez distrakcija. Taman kad sam mislio da sam pobijedio, u četvrtoj minuti sam otvorio novi tab. I to je sasvim dovoljna dijagnoza.

A priča o vrlo smislenim stvarima:

• da prvo vidimo koliko uopšte možemo držati pažnju,

• da uklonimo ono što nas stalno prekida,

• da uvedemo male rituale za rad,

• da pravimo redovne pauze na vrijeme i

• da se sjetimo zašto nešto radimo.

Ako imate četiri slobodne minute i osjećaj da vam pažnja stalno negdje bježi, bacite oko.

26 ideja za 2026.

📰 26 Useful Concepts for 2026 - Gurwinder Bhogal

Gurwinder Bhogal je jedan od najpopularnijih blogera na svijetu, a svake godine napravi listu ideja za koje misli da vrijedi ući s njima u novu godinu.

The Prism

26 Useful Concepts for 2026

We’ve entered the Age of Slop, and are adrift in an ocean of thoughtless content that’s diluted all truth and meaning. And yet, hidden in that ocean are more pearls of wisdom than ever…

Read more

3 months ago · 1278 likes · 100 comments · Gurwinder

Ovo su moji favoriti:

• Ravnodušnost prema istini
  Toliko je buke da mnogi jednostavno odustanu od provjeravanja šta je tačno, pa izaberu priču koja im najmanje diže pritisak.

• Efekat Rumpelstiltskina
  Baš kao u bajci, jednom kada imenujemo problem, prestaje biti maglovit i strašan.

• Cammaratina oštrica
  Zapitajte se šta biste uradili da imate deset puta više hrabrosti i prostora. Onda to i napravite, samo u manjoj, realnoj verziji.

ZANIMLJIVOSTI

🌍 Brojevi svijeta: činjenice koje mijenjaju perspektivu

Još jedna mala novogodišnja navika: koje su nove 52 stvari koje je naučio Tom Whitwell?

Ove tri su mi ostale u glavi:

• Stopa samoubistava opada širom svijeta: i to oko 30% u posljednje dvije decenije.

• Demografija u jednoj rečenici: 2023. je u Nigeriji rođeno milion beba više nego u cijeloj Evropi.

• Najveći lanac restorana na svijetu koji većina nas nikad nije vidjela: kineski lanac sladoleda i čajeva Mixue je po broju lokacija pretekao McDonald’s.

🦋 Red u kući: bube koje nas opisuju

Nedavno sam naletio na simpatičnu podjelu ljudi po tome kako prirodno odlažu stvari. Kaže: problem često nije u nama, nego u sistemu koji nam ne leži. Uglavnom, postoje četiri tipa (nazvani po bubama):

• 🦋 Leptir – voli da mu je sve na vidiku, ali bez puno filozofije i sitnih ladica.

• 🐝 Pčela – voli da vidi stvari i da sve bude fino razdvojeno i označeno.

• 🐞 Bubamara – voli da je sve uredno sklonjeno, ali u velikim, jednostavnim kategorijama.

• 🦗 Cvrčak – voli da je sve sakriveno i precizno sortirano (svaka stvar na svom mjestu)

  

Meni je sad sve nekako jasnije: ja sam klasični neuredni leptir, dok je supruga bubamara. Sada razlike u pristupu (i sitne kućne rasprave 😄) imaju puno više smisla.

Refer a friend

🧭 Razvoj talenta: zašto put nije pravolinijski

Najopasnija disciplina u razvoju talenta možda je ova: biti najbolji s 11 godina.

Veliki rad objavljen u časopisu Science prikupio je dokaze o karijerama desetina hiljada ljudi s vrhunskim rezultatima, od olimpijaca i šahista do kompozitora i nobelovaca.

Zaključak je da ono što izgleda kao savršen start u djetinjstvu često nema puno veze s onim što se dešava u godinama kad ljudi zaista dostižu vrhunac.

U prosjeku, rani profesionalni režim može napraviti najjače dijete danas, ali ne garantuje najjačeg odraslog sutra. Kod mnogih vrhunskih priča put je bio širi: više istraživanja, više različitih interesa, pa tek kasnije fokus.

Dobra vijest je da radoznalost, igra i strpljenje nisu ometanje ozbiljnosti. Često su njena priprema.

CITAT

Dobro došli u 130. broj Preporuka za radoznale.

Ovo je mali povratak u arhivu: izdvojio sam nekoliko preporuka iz ranijih brojeva koje mi se i danas čine jednako svježim. Ono što ih povezuje je optimizam, ali onaj tihi i prizemni. Ne da se pravimo da je sve u redu, nego da se podsjetimo da svijet često nije onoliko loš koliko izgleda kad ga gledamo samo kroz vijesti.

Kad malo usporimo i pogledamo širu sliku, kroz podatke, trendove i dobre primjere, percepcija se često promijeni. Ne postane idealna, ali postane realnija. I nekako podnošljivija.

Ako vas barem jedna od ovih preporuka navede da preispitate prvi utisak ili da dan završite s malo više mira nego što ste ga započeli, ovaj broj je ispunio svrhu.

Uživajte u čitanju.

PREPORUKE

Koliko zapravo znamo o svijetu

📕 KNJIGA: Faktologija | Factfulness - Hans Rosling, Ula Rosling & Ana Rosling Renlund

Virusi, ratovi, požari, političke krize… Dovoljno je baciti oko na vijesti i zaključiti da svijet ide u pogrešnom smjeru.

I ja to često pomislim. Ali izgleda da baš i nije tako jednostavno.

Hans Rosling, doktor, humanitarac i statističar (i da, gutač mačeva), posvetio je život jednoj pomalo nezgodnoj tezi: svijet je, u prosjeku, u boljem stanju nego što mislimo. Ne zato što je sve dobro, nego zato što smo mi skloni da stvarnost gledamo kroz iskrivljeno ogledalo straha, hitnosti i loših vijesti.

Ako vam ovo zvuči kao uljepšavanje stvarnosti, razumijem. I meni je zvučalo tako, prije nego što sam uzeo knjigu u ruke.

Rosling odmah kreće bez uvoda. Postavi vam deset jednostavnih pitanja o svijetu danas. Većina ljudi na njima podbaci. I to ne zato što su glupi, nego zato što su uvjereni da su dobro informisani. (Test možete probati ovdje.)

U Faktologiji (Factfulness u originalu) autor zatim opisuje deset mentalnih nagona koji nam stalno kvare procjenu stvarnosti. Na primjer:

• nagon da previše uopštavamo (ma sve je to isto),

• nagon da reagujemo odmah (sad ili nikad),

• nagon da primjećujemo uglavnom loše vijesti (sve ide nizbrdo).

Poruka knjige mi je ostala vrlo prizemna: ne pokušavajte razumjeti svijet samo kroz ono što vrišti s naslovnica. Pogledajte podatke, uporedite trendove i obratite pažnju kad vas vlastiti nagon povuče u brz zaključak. Problemi su stvarni, ali kad ih stavimo u kontekst, slika ispadne znatno složenija i, iznenađujuće, optimističnija.

Ako želite kraći put, dobar sažetak je ovdje. A postoji i video verzija ako vam je to draže.

Meni je ova knjiga pomogla da budem malo manje siguran u svoje prve utiske. I to mi se čini kao sasvim dobra vještina za današnje vrijeme.

Kako izgledaju dobri lideri

🎥 TV SERIJA: Ted Lasso

Zamislite da dobijete posao za koji niste spremni. U oblasti o kojoj znate vrlo malo. I to u zemlji koja vam je potpuno strana. Očekivanja su ogromna, greške se ne praštaju, a ljudi vas od prvog dana gledaju s nepovjerenjem.

To je početna pozicija Teda Lassa.

Ted je trener američkog fudbala koji spletom okolnosti završi na klupi kluba iz engleske Premijer lige. Naravno, problem je odmah jasan: američki i pravi fudbal nemaju mnogo toga zajedničkog.

Ipak, ovo nije serija o sportu. U njoj ćete uživati čak i ako nikad niste pogledali utakmicu do kraja.

Ted je možda najljubazniji lik koji se pojavio na televiziji posljednjih godina. Ne razumije igru, ali vrlo dobro razumije ljude. Umjesto pametovanja, nudi radoznalost. Umjesto autoriteta, povjerenje. A umjesto cinizma, uporan i pomalo tvrdoglav optimizam.

U vremenu u kojem su i stvarni lideri i oni s ekrana često glasni, grubi i puni sigurnosti u vlastitu nepogrešivost, Ted Lasso djeluje kao mali kontraeksperiment. I baš zato prija.

Usput, serija je i praktičan mali priručnik za pozitivno vođenje ljudi i upravljanje promjenama.

Serija je dostupna na Apple TV+, a s obzirom da niko živ nema tu platformu, vjerovatnije ćete je pogledati online (odgovorite na ovaj e-mail za par preporuka gdje).

Futurizam koji se ostvario

📰 ČLANAK: Retrofuturizam - Noah Smith

Pedesetih godina prošlog stoljeća, umjetnici i ilustratori pokušavali su zamisliti kako će izgledati budućnost uz naprednu tehnologiju.

Danas je zanimljivo gledati te crteže i shvatiti koliko su često bili bliže istini nego što bismo očekivali.

Robotska skladišta.

Učenje na daljinu.

Pametni satovi.

Električni automobili.

Digitalne kućne biblioteke.

Sve su to ideje koje su se tada činile futurističnim, a danas su postale prilično uobičajene.

Cijelu listu tih starih predviđanja možete vidjeti ovdje.

Naravno, pravo pitanje je uvijek isto: šta danas zamišljamo, a sutra ćemo uzeti zdravo za gotovo?

Možda kuće koje same upravljaju energijom i navikama ukućana.

Možda mRNK vakcine za cijeli niz bolesti.

Samovozeći automobili, dostava dronovima, uređivanje gena.

Tehnološki dodaci tijelu, medicinski uređaji koji sami postavljaju dijagnozu.

Virtualna realnost, ili čak stalne kolonije na Marsu.

Neće se sve od ovoga ostvariti. Nešto će doći u drugačijem obliku, a nešto će neprimjetno nestati.

Ali historija nas uči jednoj stvari: ljudi su iznenađujuće loši u pogađanju detalja, a iznenađujuće dobri u pogađanju smjera.

I to je možda najzanimljiviji dio cijele priče.

ZANIMLJIVOSTI

⏳ Životni vijek: čudo u dva stoljeća

Od kamenog doba do početka 19. stoljeća životni vijek čovjeka se nije puno promijenio.

Prosjek se kretao oko 30 do 35 godina, bez obzira na kontinent ili epohu. Sve je bilo organski: bez pesticida, bez zagađenja, bez prerađene hrane. Ipak, polovina djece nije doživjela odraslo doba.

A onda se, u samo dvjesto godina, dogodilo nešto izvanredno. Dužina života se udvostručila!

Danas globalni prosjek iznosi oko 73 godine, a u mnogim zemljama prelazi 80.

Razlog nije priroda nego nauka.

• 💉 Vakcine su iskorijenile bolesti koje su stoljećima ubijale milione ljudi.

• 🚰 Čista voda i kanalizacija prepolovile su smrtnost u gradovima.

• 👶 Sigurniji porođaji i antibiotici spasili su majke i novorođenčad.

Zato, kad neko kaže da se „nekad živjelo zdravije“, vrijedi se sjetiti da bi tada većina nas bila mrtva prije tridesete.

🌈 Happy Broadcast: redovna doza dobrih vijesti

Nisu problem loše vijesti. Problem je što dobre rijetko dođu do nas.

Happy Broadcast je nalog koji dva puta sedmično radi malu, ali važnu stvar: uzme stvarno dobre vijesti i pretvori ih u jednostavne, lijepe vizuale koje je zadovoljstvo pročitati.

A ako izbjegavate društvene mreže, imaju i newsletter koji stiže petkom ujutro.

Tri dobre vijesti koje su podijelili u zadnje vrijeme:

• Broj životinja koje se uzgajaju i ubijaju zbog krzna smanjio se za oko 85% u posljednjih deset godina.

  

• Smrtnost od srčanog udara pala je za gotovo 90% u posljednjih pedeset godina.

  

• Istraživanja pokazuju da se 90% stvari zbog kojih brinemo zapravo nikada ne desi.

  

Refer a friend

🌳 Šuma mogućnosti: puno toga je u našim rukama

Autor Tim Urban je ovu sliku nacrtao kao jednostavan podsjetnik: prošlost izgleda kao labirint zatvorenih staza, a budućnost kao šuma mogućnosti.

Dobra korekcija za trenutke kad nam se čini da je sve već odlučeno.

CITAT

PREPORUKE

Mentori koje ne znamo da trebamo

📕 KNJIGA: Mentorske priče - Petar Mandić

Drugi put u Preporukama za radoznale gostuje Srđan Knežević iz Zagreba – nekadašnji korporativni menadžer, danas poslovni trener i mentor, neukrotivi motociklist i avanturist, zaljubljenik u društvene igre i budući psihoterapeut.

Piše Srđan Knežević

Malo o temi koja je, kao i brojne druge koje bi nam mogle pomoći, van fokusa.

Bavimo se na vrlo isprekidan način sa svime... ustašama i partizanima, gdje si bio devedeset prve, koliko tko ima i kako je došao do toga (u prijevodu: kako bih ja to mogao/la), koliko je tko platio kakav kvadratić stana, gdje čije dijete ide u kakvu školu (u prijevodu: koliko je tko dobar roditelj) i svime tome sličnim.

Dovoljno je pogledati medijski prostor - rastrgane teme u presjeku dnevno-političke paralelne realnosti. Bez preuzimanja odgovornosti, i dalje koristimo modele razmišljanja i komuniciranja iz prošlosti, koji više nisu adekvatni kao model za odgovore na teme iz sada i ovdje te na ono što nas očekuje sutra. Sve se vrti oko tema prošlosti (na loš način) i mjerenja tko je bolji.

Kako izaći iz začaranog kruga modela individualnog i društvenog promišljanja koji očito ne funkcionira?

Knjiga Petra Mandića “Mentorske priče” pravo je osvježenje i za gore navedeno, ali i za teme osobnog razvoja, poslovnog self-helpa ili u koju god sličnu ladicu želite pospremiti. Na vrlo jednostavan (čitaj: genijalan) način omogućuje pogled kroz odškrinuta vrata u prostor novih modela promišljanja.

Njezina je tema mentorstvo, za čovječanstvo drevan koncept, a za modernog čovjeka, pogotovo na ovim prostorima, koncept koji smo davno zaboravili ili ga nikad zapravo nismo usvojili, kako vam draže.

Zašto je za nas Balkance ovo vrijedan doprinos?

Jer smo i dalje jako osjetljivi na feedback.

Jer smo skloni ponavljati povijest.

Jer, po mom mišljenju, na ovim prostorima imamo prvenstveno upravljački problem, ne problem resursa ili tehničkog znanja.

Jer sporo unaprjeđujemo kvalitetu načina na koji mislimo i djelujemo.

U odnosu na navedene teme, mentorstvo kao koncept može djelovati vrlo poticajno i multiplikativno.

Ne vjerujete mi?

Pokušajte se prisjetiti učitelja, šefa ili kolege koji vas je spasio, pomogao vam ili vas promijenio. Možda je ta osoba bila razlog što niste bježali iz škole u kafić ili odustali od posla, ili je zaslužna što ste naučili nešto što vam je kasnije promijenilo život i otvorilo mogućnosti.

Ako ste imali barem jednu takvu osobu na svome putu, razlog zbog kojeg ste danas ovdje, a ne negdje drugdje, onda znate koliko to znači. Ako niste, znate koliko je teško bilo sam/a krčiti pred sobom put i učiti sve kroz pogreške (svoje ili tuđe).

Sada zamislite kad biste imali takvu podršku kontinuirano.

Kad bi to bio generacijski pristup...

Kako bi izgledale te škole, organizacije, politički prostor, kvaliteta naših razgovora, TV program, naslovi novinskih članaka?

Knjiga je pitka, brza, jednostavna - izvrsna! Živjeti kontinuirano poneko od načela iz nje već je proces. Za koji će vam možda dobro doći i neki mentor. 😉

Zašto nam trebaju i val i stijena

📺 VIDEO: Leksikon - Jasmin Porobić

Ako tražite smislen razgovor za jednu mirnu jesenju večer, preporučujem novu emisiju Leksikon.

Format nije klasični intervju: gost izvlači nasumična slova, a svako slovo otvori novu temu. Razgovor tako ide od ljubavi i discipline, preko karatea, do tuge i nježnosti.

Voditeljica je Lejla Tahirović – arhitektica, pjevačica benda Opatica i komesar, piše kolumne, a sada vodi i ovaj autorski format.

Gost je Jasmin Porobić – novi selektor bh. karate reprezentacije, nekada najmlađi crni pojas na prostoru bivše Jugoslavije, menadžer i autor poezije.

Osnivač je i karate kluba Kenshusei što je japanski naziv za učenika koji se trudi postati majstor.

Ako i ne stignete odgledati sve, mislim da vrijedi zbog ova tri momenta:

• Karate kao put, ne samo sport
  Jasmin objašnjava šotokan i bušido kroz jednostavne slike: šoto je val, kan je stijena, a bušido je kodeks koji spaja hrabrost, disciplinu i kontrolu nad sobom. U tom okviru karate postaje i vještina i način razmišljanja, a ne samo takmičenje.

• Tatami kao sažetak života
  Kroz sliku djevojčice koja izlazi na tatami opisuje kako djeca u par minuta prođu kroz tremu, instrukcije, udarce, pobjedu ili poraz. Jedna mala vježba otpornosti koja dobro dođe u vremenu kada je ekran najlakša opcija.

• Emocije i mjesto nježnosti
  Kod slova T bira tugu i vrlo konkretno govori zašto je važno da muškarci nauče reći kako im je, umjesto da glume mačo likove. Na kraju dodaje i misao koja se lako pamti: trebamo biti svjetlost drugim ljudima.

Umjesto uspjeha, bolje proučavati propast

💡 LIFE HACK: Autopsija unaprijed

Često slušamo o ključnim faktorima uspjeha.

Ali ako malo bolje razmislimo, brzo ćemo shvatiti da je većina tih priča mješavina truda i sreće.

O propalima se rjeđe govori, iako se tu krije više pouka. I sam se često uhvatim kako lakše čitam o pobjednicima nego o onome što ljude najčešće dođe glave.

Šta najčešće presudi projektima

Kada se sabere dovoljno autopsija neuspjelih projekata, uglavnom se vrte iste stvari:

• Ne rješava stvaran problem
  Ideja je zgodna, ljudi kažu da je simpatična, ali se ništa u njihovom ponašanju ne mijenja. Lijepo je čuti pohvalu, ali ona rijetko znači potrebu.

• Tim se iznutra potroši
  Nejasne uloge, nedovršeni razgovori, sitnice koje se gomilaju. Na kraju se često kaže da je projekat bio izazovan, a pravi razlog je ležao u odnosima.

• Premalo zraka i goriva
  Nedostatak vremena, fokusa ili novca. Sve se radi sa strane, pomalo, pa projekat ostane između dvije stolice i nikad ne dobije punu šansu.

• Izbjegavanje teških tema
  Svi vide slabosti, ali niko ih ne izgovori naglas. Iz najbolje namjere da ne kvarimo atmosferu, ostavimo problem da polako potkopava cijelu priču.

Autopsija unaprijed

Jedna jednostavna vježba pokazala se izuzetno korisnom kada radim strateške radionice s timovima: autopsija unaprijed.

1. Zamislimo da je za godinu dana projekat potpuno propao.

2. Šta bi moglo biti nekoliko najvjerovatnijih razloga zašto se to desilo?

3. Za svaki razlog razmislimo šta je neki mali korak koji se može napraviti odmah kako bi se ta opasnost smanjila.

Nije čarobna formula, ali jeste dobar način da se izbjegne najčešća i najgluplja propast, ona koju smo mogli predvidjeti.

Na kraju, Nassim Nicolas Taleb je to fino sažeo u jednoj rečenici:

Kada upravljamo rizikom, samo jedna stvar zaista zaslužuje punu pažnju – mogućnost potpunog sloma.

ZANIMLJIVOSTI

☠️ Gusari, hajduci i uskoci: bunt protiv sistema

Gusari, hajduci i uskoci opstaju u pop kulturi jer nude ono što uvijek pali: mala družina protiv velikog sistema. U svijetu punom pravila i nejasnoća, oni su simbol slobode, neposluha i hrabrosti.

Gusarska demokratija

Malo ko zna da su gusarski brodovi često bili pravedniji od kraljevskih.

Posada je birala kapetana, mogla ga smijeniti glasovima, a plijen se dijelio po unaprijed dogovorenim pravilima.

Postojala je čak i neka vrsta osiguranja – ko bi izgubio ruku ili nogu dobijao je veći dio plijena.

Za običnog mornara, to je bio rijedak osjećaj ravnopravnosti na moru.

Hajduci između mita i stvarnosti

Na Balkanu, hajduci su bili mješavina razbojnika, gerilaca i narodnih junaka.

Dio njih je živio isključivo od prepada, ali drugi su sebe vidjeli kao borce protiv nepravde.

Imali su svoje nepisane zakone, dijelili plijen i oslanjali se na jatačke mreže koje su ih štitile i hranile.

Narodna epika ih je dodatno uljepšala, pretvorivši ih u zaštitnike slabih, a tamnije detalje gurnula u stranu.

Uskoci: ratnici koji nisu priznavali granice

Uskoci – posebno senjski – bili su ratnici izbjeglice koje je Habsburška monarhija koristila kao pomorsku gerilu (o njima možete saznati više u fantastičnom romanu Djeca zemlje i neba koji sam preporučio u 14. broju).

Imali su zvaničnu dozvolu da napadaju neprijateljske brodove, ali su tu dozvolu često tumačili široko.

Zbog toga su završavali i kao junaci i kao diplomatski problem, ali u kolektivnom sjećanju ostali su upamćeni po hrabrosti i neposlušnosti.

Zašto priča i dalje traje?

Zato što volimo narative u kojima mala, hrabra skupina nadmudri velike.

Gusari, hajduci i uskoci utjelovljuju fantaziju života po vlastitim pravilima – bez šefova, poreza i formulara.

Stvarnost je bila mnogo surovija, ali mit živi jer nam povremeno treba vjerovati da mali ipak mogu pobijediti.

✊ Puristi i pragmatičari: zašto se aktivisti svađaju

Kad se gleda sa strane, društveni pokreti često izgledaju kao potpuni haos.

Na istom protestu jedni traže sve i odmah, dok drugi pregovaraju za mali ustupak. Lako je pomisliti da se međusobno koče, ali ta napetost je zapravo dio mehanizma promjene.

Filozof Jonny Thomson razlikuje dvije krajnosti:

• Puristi razmišljaju u apsolutnim kategorijama: ropstvo mora nestati, rat se mora zaustaviti, prava moraju biti ista za sve. Kompromis im izgleda kao odustajanje.

• Pragmatičari gledaju šta se realno može pomjeriti danas. Ako svijet može postati 10% pravedniji, i to vrijedi.

Historija je puna primjera u kojima se ova dva pristupa, koliko god djelovali suprotno, ipak nadopune. Sufražetkinje koje su početkom 20. stoljeća razbijale izloge skretale su pažnju na nepravdu, dok su druge grupe istovremeno pregovarale o postepenim reformama. Rezultat je bio najprije djelimično pravo glasa za žene, pa zatim potpuna ravnopravnost.

Pitanje za vas: da ste bili protivnik ropstva u 18. vijeku, biste li prihvatili ponudu da se zabrani trgovina djecom, znajući da takav kompromis možda produžava ropstvo odraslih? Teško pitanje, ali upravo takve dileme pokazuju koliko je aktivizam složen.

Puristi pomjeraju moralne granice. Pragmatičari ih prevode u zakone i konkretne odluke. Aktivizam je zato uvijek malo neuredan, ali dugoročno ta mješavina često stvori svijet koji je barem malo bolji nego što je bio.

Refer a friend

🏛️ Gradovi-države: povratak stare ideje?

Ako zavirimo malo u historiju, vidimo da su Atina, Sparta, te Mletačka ili Dubrovačka republika bile uspješne ne zato što su bile velike, nego zato što su bile pametno organizovane.

Njihova snaga nije dolazila iz veličine teritorije, nego iz pametne lokacije na trgovačkim putevima i sposobnosti da brzo donose odluke. Kada se živi u gradu koji je ujedno i država, odmah je jasnije zašto se ulaže u flotu, zidine ili tržnicu. Sve je bliže, konkretnije i ličnije.

Danas se čini da se ta ideja polako vraća u novom obliku. Singapur je vjerovatno najbolji primjer grada-države koji je od močvarnog ostrva postao logistički, finansijski i tehnološki centar svijeta. Dubai unutar UAE ili Hong Kong u Kini funkcionišu kao gradovi sa sopstvenim pravilima, porezima i ekonomskom logikom, često znatno drugačijom od ostatka države.

Neki ekonomisti zato ozbiljno razmišljaju da bi pojedini veliki gradovi kao što je London bili uspješniji i funkcionalniji kada bi imali više političke samostalnosti od svojih država.

Kako se svijet ubrzano urbanizira, možda ćemo opet više govoriti o gradovima-državama. Na kraju krajeva, povijest ih pamti kao mjesta gdje je inovacija brže napredovala nego bilo gdje drugo.

CITAT

PREPORUKE

Istina se krije u prošlim iskustvima

📕 KNJIGA: Mamin test | The Mom Test - Rob Fitzpatrick

Zamislite da radite na novom projektu i pitate mamu:

“Mama, da napravim aplikaciju za to i to, bi li je i ti koristila?”
Ona: “Super, sine, naravno da bih.”

Problem je što takvo pitanje garantuje pogrešan odgovor. Ljudi nas vole, žele da nas podrže i uljepšavaju istinu. Mamin test uči kako da razgovaramo tako da dobijemo činjenice, a ne pristojne komplimente.

Umjesto da pričamo o svojoj ideji, trebamo pričati o njihovom životu. Ne pitati “da li bi koristio?” nego “kad si zadnji put imao ovakav problem?” i “šta si tada uradio?”

Nekoliko jednostavnih smjernica:

• ne traži mišljenje, nego konkretne priče iz prošlosti

• manje priče, više slušanja

• ako neko nije ni pokušao izguglati rješenje, problem mu vjerovatno nije dovoljno važan da bi za njega platio.

Iako je pisana za startup osnivače, korisna je skoro svima: menadžerima, prodaji, marketingu, freelancerima i svima koji žele čuti šta ljudi zaista misle i trebaju.

Ako ikad napišem svoju knjigu, volio bih da bude ovakva: kratka, konkretna i bolno primjenjiva u praksi.

Kako čitati misli

📺 TED TALK: The Art of Reading Minds - Oz Pearlman

Mentalisti su mađioničari koji umjesto kartama barataju našim mislima. Ne zbog neke tajanstvene moći, nego zato što sjajno čitaju ljude i njihove sitne signale.

Ovo je jedan od rijetkih videa da sam ga zaista odgledao od početka do kraja. Oz Pearlman na sceni izgleda kao da ulazi ljudima u glavu, a zapravo radi nešto puno prizemnije i zanimljivije. Video je kratak, zabavan i taman dovoljno nelagodan da nas natjera da razmislimo koliko su naše odluke predvidljive.

Na kraju dijeli jednostavnu, ali odličnu metodu za pamćenje imena ljudi. Meni je to godinama bio problem, ali kad držim radionice, pokazalo se da mogu zapamtiti imena dvadesetak ljudi već do druge pauze. Ova tehnika dodatno olakšava stvar.

Ljudi koji uvijek nađu način

📜 ČLANAK: High Agency - George Mack

Zamislite da ste se probudili u turskom zatvoru. Imate pravo na samo jedan poziv. Koga biste nazvali?

Zašto baš tu osobu? Šta je to u njoj zbog čega vjerujete da će naći način, čak i kad niko drugi ne bi mogao?

To nešto – ta snalažljivost, odlučnost i sposobnost da uvijek nađe put – zove se visoka lična incijativa (high agency).

Neću prepričavati cijeli članak, ali evo tri stvari koje su mi ostale u glavi:

• Granice su često izmišljene
  Ako nešto ne krši zakone fizike, obično je ostvarivo. Toliko stvari koje prihvatamo zdravo za gotovo zapravo su samo tuđe navike, birokratija ili inercija. Visoka inicijativa počinje kad prestanemo igrati po pravilima koja niko nije napisao.

• Niska inicijativa se prepoznaje po malim rečenicama
  Tako se oduvijek radilo… Nije na meni da odlučujem… Treba nam još jedan sastanak…
  To su male rečenice koje nas pretvaraju u posmatrače vlastitog života. Svi ih koristimo, često nesvjesno.

• Put do Kine počinje prvim korakom
  Dovoljno je izabrati jednu stvar koja nam je važna i malo nas plaši, te već danas napraviti prvi mali korak. Razlika između niske i visoke inicijative često je samo u tome što neko napravi prvi potez dok drugi i dalje razmišlja.

ZANIMLJIVOSTI

🌀 Paradoks izbora: zašto nas više opcija umara

Najlakše je izabrati kad nemamo puno izbora.

Mali bistro s kratkim menijem je idealan primjer. Pet–šest jela, pogledaš, odlučiš, naručiš. Nema puno priče, a većina gostiju izađe zadovoljna.

U velikom restoranu, s jelovnikom kao katalogom, već je teže. Dok jedeš svoj burger, dio tebe razmišlja da li je tjestenina zapravo bila bolji izbor.

I u poslu se to lijepo vidi. Kad klijentu daš tri verzije ponude, odluka obično ide brzo. A kad ih dobije sedam, lako se zaglavi u analiziranju i odgađanju.

Psiholog Barry Schwartz taj efekat zove paradoks izbora: više opcija ne znači nužno i više sreće.

Veći izbor diže očekivanja, pojačava osjećaj onoga što propuštamo i otvara prostor za žaljenje, čak i kad je odluka objektivno dobra.

U suštini, ne umaraju nas odluke, nego beskonačni meniji.

🚀 Gubici kao strategija: kako tržište nagrađuje očekivanja

Amazon je prvu deceniju poslovanja gubio novac i nagomilao oko 3 milijarde dolara gubitaka. Danas vrijedi više od 2,3 biliona dolara. Kako je to moguće?

Investitori su gledali mali profit, ali veliku priču: ako Amazon jednom postane mjesto gdje svi kupuju sve, današnji minusi su samo ulaganje u sutrašnju dominaciju.

Zašto tržište voli firme koje još nisu profitabilne? Zato što se na berzi ne plaća sadašnjost, nego očekivanja. Ako investitori povjeruju da će neka firma jednog dana postati dominantan igrač u svom sektoru u svom sektoru, spremni su trpiti duga razdoblja gubitaka. Firme to i koriste: umjesto da prijave dobit, agresivno ulažu u rast, šire se, ruše cijene i pokušavaju što prije osvojiti tržište.

Zbog toga su Tesla, Uber, Spotify i Snapchat godinama bili u debelom minusu, a većina aplikacija za dostavu hrane još nije pronašla put do profitabilnosti.

U suštini se radi o velikoj opkladi: investitori vjeruju da će nekoliko velikih pobjednika jednog lijepog sunčanog dana zaraditi dovoljno da isplati sve rane rizike i usputne promašaje.

Refer a friend

🤖 Vremenske intervencije: kako bi AI prepravio historiju

Ethan Mollick mi je već dugo omiljeni vodič kroz svijet AI-ja. Prošle godine sam preporučio njegovu knjigu Co-Intelligence, a ako vas zanima kako pametno koristiti AI bez pretjerivanja i magle, vrijedi ga zapratiti.

Nedavno je napravio zanimljiv mali eksperiment. Postavio je isto pitanje šest vodećih AI modela:

Ako možeš otputovati u prošlost prije 1500. godine i promijeniti samo jednu stvar (ništa očigledno), šta bi izabrao?

Njihove odgovore ću staviti u screenshotovima, a ovdje je kratki pregled:

• ChatGPT – Donio bi papir i ranu štampariju u Aleksandriju oko 250. p.n.e., da knjige postanu jeftine i da se znanje ne gubi svakih nekoliko stoljeća.

• Claude 4.5 – Uveo bi cifru nula i pozicionu notaciju u matematici starim Grcima. Nauka, navigacija i inžinjerstvo bi se ubrzali za stotine godina.

• Kimi – Spriječio bi ubistvo Hipatije 415. godine i sačuvao duh otvorene i znatiželjne Aleksandrije.

• Gemini 2.5 Pro – Pobrinuo bi se da Gutenberg ne izgubi štampariju zbog dugova, nego da nastavi inovirati i širiti svoje ideje.

• Grok – Spasio bi Arhimeda tokom opsade Sirakuze, u nadi da bi nekoliko dodatnih godina njegovog rada ubrzalo razvoj matematike i fizike.

• DeepSeek – Uveo bi štamparsku presu u Bagdad 10. stoljeća, usred islamskog zlatnog doba, što bi vjerovatno potpuno promijenilo tok svjetske nauke.

Osim što je zabavno, ovo je i lijep test ličnosti različitih AI modela.

CITAT

PREPORUKE

Kako da podaci ispričaju priču

📕 KNJIGA: Storytelling with Data - Cole Nussbaumer Knaflic

Excel je donio mnoge dobre stvari, ali i jedan veliki problem: baš svako može napraviti grafik.

Zanimljiva priča tako može postati dosadna, ili još gore, potpuno nerazumljiva.

Na primjer, koju odluku biste donijeli nakon ovog grafika?

Vjerovatno ste gledali nekoliko sekundi, te ste odustali nakon što vam ništa nije bilo jasno.

Da li je sada bolje?

Pogledajmo još jedan primjer iz prakse:

A evo kako bi to izgledalo kada kroz podatke ispričamo priču:

Autorica Cole Nussbaumer Knaflic napisala je divnu knjigu za sve one koji trebaju nešto komunicirati uz pomoć podataka, bilo da se radi o analitičarima, studentima ili menadžerima.

Nekoliko savjeta:

• Ukloniti nered: sve što ne pomaže razumijevanju, smeta. Kad sklonimo višak, poruka postaje jasnija, a publika vidi ono što je bitno.

• Istaći ono što je važno: koristiti boju, veličinu ili raspored da usmjerimo pogled gdje treba. Ako je sve istaknuto, ništa ne dolazi do izražaja.

• Pokazati ljudima šta da vide i zašto: ne treba očekivati da sami shvate poentu, već objasniti šta brojevi znače i zašto to treba da ih zanima.

• Manje je više: ne pokušavati reći sve odjednom. Jasnoća i jednostavnost uvijek pobjeđuju količinu informacija.

• Grafikoni koje treba izbjegavati: pie chartovi (zli su), tabele u prezentacijama uživo (izgubit ćemo pažnju publike) i bilo kakav 3D (lijepo izgleda, ali muti sliku).

Trube koje govore svim jezicima

🎺 ALBUM: Ibrahim Maalouf – Trumpets of Michel Ange

Ovo je moj prvi muzički prijedlog u Preporukama – iako se ne smatram stručnjakom, ovaj album mi ne izlazi iz glave. Ibrahim Maalouf, francusko-libanski trubač, svira s emocijom koja nadilazi žanrove i granice.

Njegova muzika je istovremeno mirna i uzbudljiva, moderna i tradicionalna. Ne znam tačno objasniti zašto mi djeluje blisko, ali u toj mješavini francuskog i arapskog, jazza i klasike, ima nešto što zvuči kao domaće.

Kako disanje mijenja svijest

⚡ LIFE HACK: Holotropsko disanje

Martina Detelić iz Zagreba prvi put gostuje u Preporukama. Sociologinja je, coach i facilitatorica koja godinama radi s ljudima. Svoja iskustva iz poslovnog svijeta nadogradila je radom u proširenim stanjima svijesti kroz Grof Transpersonal Training i Holotropic Association Europe. Redovno volontira, iskreno se raduje tuđem napretku i vjeruje da svaka promjena počinje iznutra. Prvu karijeru provela je u novinarstvu kao TV voditeljica i urednica, pa ne čudi što zna postaviti pravo pitanje i prepoznati dobar odgovor.

Piše Martina Detelić

Disanje, glazba i podržavajuće okruženje tri su glavna sastojka potrebna za putovanje u prošireno stanje svijesti. U tom stanju disači istražuju svoj unutarnji svijet, susreću se s potisnutim iskustvima, otpuštaju neželjene simptome i povezuju se s intuicijom. Sve to ljudi doživljavaju na radionicama holotropskog disanja.

Uputa koju disači dobiju je – pojačajte senzacije, emocije, čak i neugodu i tenziju koje osjećate tijekom sesije, jer taj put vodi u otpuštanje i osobni rast. Dakle, radi se suprotno od onoga što u svakodnevnom životu radimo automatski – potiskujemo simptome, na sve načine izbjegavamo nelagodu i tražimo distrakcije. Zašto? Jer naši obrambeni mehanizmi u nekoj fazi života počinju blokirati naš rast, osjećaj unutarnje slobode i mira te našu kreativnost. Bilo bi lijepo da jednostavno odlučimo prestati koristiti te obrane, ali ne ide to baš tako lako. Kako istraživanja pokazuju, tijelo pamti teška iskustva i pohranjuje ih, pa nam je važno te obrane doslovno otpustiti iz tijela, a time i iz naše psihe.

Riječ holotropsko dolazi od spajanja grčkih riječi holos i trepein, što u prijevodu znači “kretanje prema cjelovitosti”. Osoba koja dođe na radionicu diše ubrzano i dublje nego inače, bez pauze između udisaja i izdisaja. Jedna sesija disanja traje tri sata, disač leži u ugodnom položaju s povezom na očima, a uz njega je sitter – osoba koja je sudionik na radionici i s kojom će disač kasnije zamijeniti uloge.

Sesiju prati glasna glazba koja se mijenja kroz ta tri sata. Cijelo vrijeme prisutni su certificirani facilitatori koji su prošli prilično zahtjevan trening kako bi mogli podržavati ljude na ovakvim unutarnjim putovanjima. Važno je naglasiti da je metoda posve ne-direktivna i da se na sve moguće načine podržava, a ne usmjerava individualno iskustvo disača.

Među facilitatorima ima mnogo psihologa, psihijatara i psihoterapeuta, a metoda je prisutna širom svijeta – najviše u SAD-u, Australiji i Europi. Osmislili su je psihijatar Stanislav Grof i njegova supruga Christina Grof. Poznati svjetski autoritet na području rada s traumama, dr. Gabor Maté, zagovornik je ove metode. Kao i mnogi, kroz osobno iskustvo i rad s klijentima svjedoči da se kroz prošireno stanje svijesti lakše pristupa sadržajima koji su potisnuti i koji indirektno uzrokuju neželjene simptome kod velikog broja ljudi.

Psihijatrica Ingrid Pacey smatra da ovakvo disanje omogućuje dolazak u kontakt s iskustvima koja su pojedincima teško dostupna u uobičajenom psihoterapijskom okruženju. Godinama je u svojoj praksi, uz tradicionalan pristup liječenju, održavala i radionice holotropskog disanja zajedno s terapeutkinjom Wendy Barret.

Ovo je vrlo zanimljiva metoda samoistraživanja, ali zbog svega gore navedenog želim naglasiti da je nikako ne biste trebali pokušavati kod kuće i bez prisutnosti licenciranog facilitatora. Ako želite isprobati – radionice se redovito održavaju u Hrvatskoj i drugim europskim državama.

ZANIMLJIVOSTI

🌧️ Sklonost ka pesimizmu: zašto mozak voli očekivati najgore

Čak i kad sve ide dobro, mozak nam šapće da se ne opuštamo jer će se nešto sigurno pokvariti.

Psiholozi to zovu sklonost ka pesimizmu, a radi se o urođenoj navici da vjerujemo kako će budućnost biti gora nego što zaista jeste.

Istraživanje s University College London je pokazalo da ljudi redovno precjenjuju vjerovatnoću loših događaja – bolesti, gubitka posla, nesreća – iako se većina nikad ne dogodi. Druga studija iz 2022. otkrila je da pesimistični ljudi donose pretjerano oprezne odluke: više se osiguravaju, manje investiraju i češće propuštaju prilike jer očekuju loš ishod.

Nekad je to imalo smisla. Naši preci koji su više brinuli imali su veće šanse da prežive – bolje je bilo sto puta pogrešno pomisliti da se u grmlju krije lav nego jednom biti u pravu. Ali danas, kad u grmlju ima više e-mailova nego lavova, taj refleks nas češće koči nego što nas štiti.

Zbog njega sumnjamo u dobre vijesti, odustajemo od ideja i ne vjerujemo kad stvari idu kako treba. A podaci pokazuju suprotno: većina katastrofa koje predviđamo nikad se ne dogodi, a svijet, uprkos svemu, ipak napreduje.

Možda bi mozak ponekad trebalo podsjetiti: “Opusti se – nije lav, samo je ponedjeljak.“

🏇 Stepski nomadi: konjanici koji su vladali svijetom

Euroazijska stepa – nepregledna traka trave od Mađarske do Kine – bila je dom civilizacija koje su savršeno razumjele gdje žive. To prostranstvo nije moglo hraniti ljude, ali jeste konje, ovce i koze. A nomadi su znali kako da iz toga izvuku maksimum.

Dok su carstva gradila zidove i oranice, stepski narodi su putovali, jeli i ratovali u pokretu. Od Huna i Avara do Mongola, njihova snaga ležala je u mobilnosti: mogli su dnevno prelaziti i do 100 kilometara, a svaki ratnik je imao više konja i mijenjao ih da se ne umore. Napadali su brzo, lažno se povlačili i vraćali iz drugog pravca prije nego što bi neprijatelj shvatio šta se dešava.

Njihova ekonomija bila je samoodrživa: životinje su im davale meso, mlijeko, kožu, krzno i kosti – sve što je potrebno za oružje, odjeću i krov nad glavom. Stepa je za njih bila i polje i fabrika i ratište.

Ako ste ste slučajno zapitali zašto je Moskva jedan od najsjevernijih glavnih gradova na svijetu, razlog je da bi imala 200 kilometara tampon-zone bez trave – jer konji osvajača ne mogu ratovati ako nemaju šta da pasu.

Njihova era završila je tek s vatrenim oružjem i državama koje su mogle graditi čvrste granice. Ali više od hiljadu godina, konj, luk i nepregledna trava bili su dovoljni da drže svijet u strahu.

Refer a friend

🦇 Šišmiši: superheroji prirode

• Šišmiši su jedini sisari koji mogu letjeti. Njihova krila su zapravo izduženi prsti obavijeni tankom kožom, pa je svako krilo zapravo ruka.

• Spavaju naglavačke jer im je tako lakše pobjeći – dovoljno je da puste stisak i odmah su u letu.

• Iako ne vide loše, po noći se oslanjaju na eholokaciju. Šalju talase zvuka iz usta ili nosa, a zatim osluškuju kako se odbijaju od okoline. Po tim odjecima precizno mapiraju prostor oko sebe i hvataju i najmanjeg komarca u letu.

• Na Zemlji postoji više od 1.400 vrsta šišmiša, što znači da čine gotovo četvrtinu svih sisara na planeti.

• Šišmiši imaju i izuzetno jak imunološki sistem. Zbog visokih temperatura i brzog metabolizma koji prate letenje, razvili su mehanizme koji stalno popravljaju oštećenu DNK i čine ih otpornim na mnoge viruse opasne za ljude.

• Bez njih ne bismo imali mango, bananu ni tekilu. Njihov izmet, poznat kao guano, toliko je hranjiv da se koristi kao prirodno đubrivo.

• Svake noći pojedu milijarde insekata, među njima i komarce i poljoprivredne štetočine. Time čuvaju ravnotežu prirode i pomažu ljudima više nego što mislimo.

CITAT

PREPORUKE

Istina koja je preplivala okean

📕 KNJIGA: Papillon | Papijon - Henri Charrière

Marko Ilić iz Beograda je najčešći gostujući autor u ovom newsletteru. Strastven je čitalac i čovek radoznalog duha, sa diplomama iz najrazličitijih oblasti, od biznisa i urbanizma do azijskih studija.

Piše Marko Ilić

Retki su ljudi koji prvo objave autobiografiju, pa tek zbog nje postanu poznati. Jedan od njih je i Anri Šarjer, sitni pariski kriminalac koji je 1931. godine osuđen za ubistvo makroa koje nije počinio, te je poslat u doživotni zatvor u Francusku Gvajanu.

U knjizi Papillon, naslovljenoj po nadimku koji je imao zbog tetovaže leptira na grudima, Šarjer opisuje neverovatnu posvećenost samo jednom cilju: da pobegne iz zatvora, vrati se u Pariz i dokaže svoju nevinost. Ta posvećenost i nestvarna snaga volje ga nekoliko puta vade iz zatvora, ali do povratka u Pariz i dokazivanja nevinosti proći će mnogo godina i nekoliko sve strožijih utamničenja u najzloglasnijem francuskom zatvoru u Južnoj Americi, na Đavoljem ostrvu.

Anri opisuje i period života u domorodačkom plemenu, gde postaje i poglavica, ženi se i dobija decu, ali ga želja da se vrati u Francusku i dokaže nevinost tera da sve to napusti. Kroz knjigu pokazuje okrutnost i represivnost sistema i zatvorskog života, a svoju priču ukršta sa pričama najrazličitijih zatvorenika, od okorelih ubica do bankara osuđenih za finansijske pronevere.

Interesantno, kada je konačno uspeo da pobegne iz zatvora, nastanio se u Venecueli, gde se skrasio, otvorio restorane i živeo mirnim porodičnim životom. Knjigu je objavio tek 24 godine po konačnom begu, 1968, a na osnovu nje ponovo je pokrenut proces u kom je pomilovan u domovini 1970, samo tri godine pre smrti. Koliku je knjiga popularnost doživela, govori i to da je u Francuskoj 21 nedelju bila bestseler, te da je samo u Francuskoj prodata u 1,5 miliona primeraka, a doživela je 239 izdanja na 21 jeziku.

Već 1973. godine po knjizi je snimljen legendarni film sa Stivom Mekvinom i Dastinom Hofmanom u glavnim ulogama. Inače, rimejk filma snimljen je 2017. godine, a za nas je zanimljivo da su scene Pariza snimane u Savamali u Beogradu, dok je ostrvo Mamula u Crnoj Gori bilo lokacija za snimanje scena iz zatvora.

Ako ste ljubitelj priča punih sirovog i surovog života, borbe za slobodu i istinu i neverovatnog optimizma i neodustajanja, ova knjiga je za vas.

Kad je i kanalizacija bila lijepa

📺 VIDEO: Kako je svijet postao tako ružan - Sheehan Quirke

Zašto su naši gradovi postali tako ružni? I kakve veze s tim ima jedan običan stub rasvjete?

U ovom kratkom videu autor šeta uz Temzu i poredi dva stuba: jedan današnji, ravan i bezličan, i jedan stari, pun ukrasa i šarma. Na prvu djeluje kao sitnica, ali iza nje stoji velika promjena u načinu na koji gledamo svijet.

Viktorijanci su čak i kanalizacijske pumpe gradili kao male palače. Vjerovali su da i najobičniji radnici zaslužuju da rade u lijepom prostoru. Danas nam je važnije da bude brzo, jeftino i dovoljno dobro. Sve funkcioniše, ali ništa ne oduševljava.

Najzanimljivije je što su ti ljudi u isto vrijeme slavili tehnologiju i čuvali tradiciju. Prve električne lampe u Londonu bile su ukrašene zmajevima i školjkama. Nije im palo na pamet da novo mora biti sterilno. Mi smo se izgleda pomirili s tim da praktično znači i ružno.

Video traje petnaest minuta, ali teško ga je zaboraviti. Nakon njega počneš obraćati pažnju na stvari koje inače ne vidiš, na stubove, prozore i kvake. I pitaš se kad smo tačno prestali vjerovati da i svakodnevne stvari mogu biti lijepe.

Internet bez nerviranja

🦁 APLIKACIJA: Brave

Većina nas koristi Chrome iz navike. I nekako smo svi prihvatili pop-upove, reklame i tabove koji se sami otvaraju.

Ali vrijedi probati Brave, internet pretraživač napravljen da blokira sve to. U startu gasi oglase, trackere i prozore koji iskaču kad ih najmanje želimo. Ne moraš ništa podešavati, sve radi sam od sebe. Stranice se učitavaju brže i bez smeća.

Najčešće ga koristim na telefonu dok castam video na TV:

• kad sam u inostranstvu i tražim prenos utakmice,

• kad kćerkicama puštam Bluey na našem jeziku,

• ili kad želim pogledati seriju koje nema na Netflixu ni HBO-u.

Jednostavno, radi posao i ne smara.

ZANIMLJIVOSTI

🐻 Polarni medo: morski sisar u krznu

• Polarni medvjed je zapravo morski sisar. Više vremena provede na ledu i u vodi nego na kopnu, a znaju preplivati i 200 kilometara!

• Najbliži rođaci su mu morski lavovi i morževi, a dalja rodbina su i psi.

• Dlaka mu nije bijela nego prozirna, a koža je crna. Sunce i led zajedno prave savršenu iluziju bjeline.

• U kanadskom gradiću Churchill postoji zatvor za medvjede. Kad zalutaju u grad, ne ubijaju ih – samo ih pritvore, nahrane i puste dalje u divljinu.

• Arktik svoje ime duguje grčkoj riječi arktos (medvjed), a Antarktik doslovno znači mjesto bez medvjeda.

• Sazviježđe Veliki medvjed su prepoznale su mnoge kulture – od Japana, preko starih Grka pa do američkih domorodaca.

• Na Arktiku sve miriše opasno. Čak i pasta za zube. Kamperi je drže zatvorenu, jer medvjede privlači njen miris.

🩸 Krvni pritisak: šta znače ta dva broja

Kad doktor kaže da ti pritisak 120 sa 80, to pokazuje koliko snažno krv pritišće zidove arterija dok srce radi svoj posao. Stegne se, pa odmori, otprilike jednom u sekundi.

• Gornji broj (sistolički) mjeri pritisak dok srce pumpa krv kroz tijelo.

• Donji broj (dijastolički) pokazuje pritisak dok se srce opušta i puni svježom krvlju.

Idealno je oko 120/80 mmHg, taman između prejakog mlaza koji troši cijevi i preslabog toka koji ne stiže do kraja puta.

A oznaka mmHg znači milimetri žive. Prvi aparati za mjerenje pritiska doslovno su mjerili visinu stuba žive koji se dizao pod pritiskom krvi, pa se oznaka zadržala do danas.

Možda to možemo zamisliti i ovako: srce je slavina, a krv voda u crijevu.

Kad slavina pusti vodu do kraja, to je sistolički pritisak.

Kad je napola zatvorimo, voda i dalje teče, samo mirnije. To je dijastolički.

Refer a friend

📸 Streisand efekat: kako brisanje postaje reklama

Kada pokušaš nešto sakriti, a svi tek tada saznaju, to je Streisand efekat. Što je veći pokušaj cenzure, to je veći odjek.

Naziv potiče iz 2003. godine, kada je Barbra Streisand tužila fotografa jer je objavio fotografiju njene kuće. Prije tužbe, vidjelo ju je šest ljudi. Nakon tužbe, pola miliona.

Od tada, primjeri se samo nižu:

• Tom Cruise i scijentolozi – pokušaj uklanjanja njegovog videa doveo je do globalnog vala protesta protiv Scijentološke crkve.

• Francuska Wikipedia – kad je obavještajna služba zatražila brisanje članka o vojnoj stanici, članak je postao najčitanija stranica na cijeloj Wikipediji.

• Letovi Elona Muska– zabrana X/Twitter naloga koji je pratio njegove letove samo je privukla još više pažnje.

CITAT

PREPORUKE

Kako je Jerusalem postao srce svijeta

📕 KNJIGA: The History of Jerusalem: An Illustrated Story of 4,000 Years - Vincent Lemire & Christophe Gaultier

Ako postoji grad koji najbolje pokazuje koliko je čovjek uporan u traženju smisla, onda je to Jerusalem.

Na svega nekoliko kvadratnih kilometara smjenjivali su se narodi, carstva i vjere. Tamo gdje je kralj Solomon (Sulejman) podigao Prvi hram, Rimljani su kasnije sagradili hram Jupitera, kršćani podizali crkve, a muslimani Kupolu na stijeni i Al-Aksu. Danas je to najsvetije mjesto za tri svjetske religije i prostor koji više od četiri hiljade godina pokreće vjeru, strahopoštovanje i ambiciju.

Nekoliko zanimljivih činjenica:

• Jerusalem je kroz historiju osvojen 43 puta i 23 puta bio pod opsadom.

• Postojala su dva Solomonova hrama: prvi je srušio babilonski kralj Nabukodonosor, a drugi Rimljani šest stoljeća kasnije.

• Na mjestu gdje je, prema predaji, Abraham (Avram, Ibrahim) trebao žrtvovati sina, danas se nalazi stijena, ista ona s koje je, prema islamu, poslanik Muhamed uznesen na nebo.

Lemire i Gaultier kroz tekst i crtež pokazuju kako je svaka epoha pokušavala objasniti zašto baš taj grad ima direktnu liniju s nebom. Ova knjiga u stripu se čita brzo, ali dugo ostaje u mislima, kao podsjetnik da historija nije samo niz ratova i ruševina nego i priča o ljudskoj potrebi da pronađe sveto mjesto na zemlji.

Tri serije o policajcima, kriminalu i korupciji

🎥 TV SERIJE: Braquo | Salamander | Državni službenik

Veronika Tasić Vušurović iz Beograda prvi put gostuje kao autorica u Preporukama, ali je već dugo tu kao pažljiva čitateljica i prijateljica. Više puta mi je sugerisala teme koje sam kasnije obradio, pa se ovaj tekst čini kao njen zasluženi debi. Veronika je savjetnica s bogatim iskustvom u biznisu, ali prije svega neko ko iskreno voli ljude i uživa u tome da ih povezuje. Ako na nekom događaju vidite osobu koja vodi razgovor, stvara dobru atmosferu i diže energiju u sali, vjerovatno je to ona.

Piše Veronika Tasić Vušurović

U prošlom broju ste čitali o tri odlične britanske detektivske serije, a sada je red na tri serije o policajcima, dubokom kriminalu, zaverama i korupciji. Dolaze sa našeg kontinenta i, ne, nisu na engleskom jeziku. Imaju snažne i uverljive likove, kompleksne zaplete i stalne moralne dileme (i sunovrate).

Braquo

Ova francuska kriminalistička serija iz 2009. govori o timu policajaca iz Pariza koje život nije mazio i koji u svom poslu ne prezaju ni od čega. (Polu)svet u kome se kreću je korumpiran, zao i prepun nasilja. Tu su i ruska i turska mafija, ogoljene scene brutalnosti (ne gledati sa decom), vrtoglava dinamika i neizvesnost na kraju svake epizode. Seriju je kreirao Olivier Marchal, nekadašnji policajac, a ako se sećate zgodnog mladića iz kultnog francuskog filma Betty Blue, sada zreli Jean-Hugues Anglade je i dalje zgodan.

Salamander

Belgijanci su 2012. snimili seriju o policajcu starog kova koji se, kroz istragu o zataškanoj pljački 66 sefova iz privatne banke u Belgiji, uhvatio u koštac ne samo sa kriminalcima već i sa establišmentom. Strogo čuvane tajne najuspešnijih i najmoćnijih ljudi u Belgiji (uključujući i kraljevsku porodicu) na putu su da budu otkrivene, kao i sva njihova pohlepa, gramzivost, korupcija i zločinačko udruživanje. Nakon šest godina snimljena je i druga sezona, a seriju su čak otkupili Amerikanci kako bi je preradili za svoje tržište (i nisu odmakli dalje od pilot-epizode).

Državni službenik

Ovde se ne radi o činovniku u nekom penzionom fondu, već o službama bezbednosti i njihovoj nezajažljivoj gladi da kontrolišu sve i svakog u državi. Kroz nekoliko sezona pratimo Lazara, mladog agenta srpske BIA-e, čiji operativni rad nosi ogromnu odgovornost i dovodi ga u nerešive moralne dileme. Trgovci oružjem, ljudima, drogom, informacijama, prisluškivanje, zataškavanje i nameštaljke, ucene i iznude, otmice i prevare, plaćene ubice i oni koji to rade iz hobija — svako svakog špijunira! Odlična gluma, zanimljivi zapleti i bliske teme.

Koliko truda je dovoljno?

📰 ČLANAK: Do Ten Times as Much - Bryan Caplan

Ekonomista Bryan Caplan kaže da je ključ uspjeha jednostavan: radi deset puta više. Kako savladati novu temu, popraviti prodaju ili postati bolji govornik?

• Čitaj deset puta više o temi koja te zanima.

• Nazovi deset puta više kupaca.

• Održi deset govora umjesto jednog.

Na prvi pogled to zvuči pretjerano. Ali, ruku na srce, većina ljudi se ne trudi, pa deset puta više često i nije toliko.

Ponekad to znači i ozbiljnu investiciju vremena. Na primjer, da stvarno naučimo novi jezik, trebalo bi nam oko dvije hiljade sati. Ako nam se ne da uložiti toliko, vjerovatno nam to jednostavno nije prioritet, što je sasvim u redu.

Slično je primijetio i psiholog Anders Ericsson, koji je proučavao vrhunske muzičare. Najbolji među njima nisu bili rođeni genijalci, nego oni koji su proveli najviše sati s instrumentom. Ali nisu samo svirali, već su slušali učitelje, popravljali greške i probali drugačije. Ukratko, nisu radili više da bi ponavljali isto, nego da bi svaki put nešto naučili.

Jer napredak rijetko dolazi od jednog velikog skoka. Češće od deset malih, svaki put za nijansu boljih od prethodnog.

ZANIMLJIVOSTI

⏳ Životni vijek: čudo u dva stoljeća

Od kamenog doba do početka 19. stoljeća životni vijek čovjeka se nije puno promijenio.

Prosjek se kretao oko 30 do 35 godina, bez obzira na kontinent ili epohu. Sve je bilo organski: bez pesticida, bez zagađenja, bez prerađene hrane. Ipak, polovina djece nije doživjela odraslo doba.

A onda se, u samo dvjesto godina, dogodilo nešto izvanredno. Dužina života se udvostručila!

Danas globalni prosjek iznosi oko 73 godine, a u mnogim zemljama prelazi 80.

Razlog nije priroda nego nauka.

• 💉 Vakcine su iskorijenile bolesti koje su stoljećima ubijale milione ljudi.

• 🚰 Čista voda i kanalizacija prepolovile su smrtnost u gradovima.

• 👶 Sigurniji porođaji i antibiotici spasili su majke i novorođenčad.

Zato, kad neko kaže da se „nekad živjelo zdravije“, vrijedi se sjetiti da bi tada većina nas bila mrtva prije tridesete.

🪐 Paradoks Andromede: iluzija sadašnjeg trenutka

Zamisli da stojiš i gledaš u nebo. Pored tebe prolazi prijatelj i u istom trenutku oboje pogledate prema galaksiji Andromeda, udaljenoj oko dva i po miliona svjetlosnih godina.

Iako ste gotovo na istom mjestu, fizika kaže da ne gledate isti trenutak!

Ti „vidiš“ događaje koji se tamo dešavaju u ponedjeljak, a tvoj prijatelj, koji se kreće, u četvrtak iste sedmice.

Naravno, oboje primate iste zrake svjetlosti koje su krenule prema nama prije dva i po miliona godina. Razlika je u tome kako svako od vas određuje šta znači sada.

Einsteinova teorija relativnosti pokazuje da ne postoji jedno univerzalno „sada“ koje vrijedi za cijeli svemir. Svako biće ima svoje, zavisno od brzine i položaja u prostoru.

Na malim razdaljinama to ne primjećujemo, ali na kozmičkim skalama razlika postaje ogromna. Čak i ako hodaš brzinom od jednog metra u sekundi, tvoj „sadašnji trenutak“ na Andromedi pomjeri se za tri dana.

Naš osjećaj zajedničkog trenutka postoji samo zato što smo, u svemirskim razmjerama, mali i spori. A možda baš zato to naše malo, ljudsko sada, koje dijelimo s drugima, vrijedi još više.

Refer a friend

⚡ Slavenska mitologija: tragovi koji još žive

Prije nego što su stigli krst i polumjesec, naši su preci svijet objašnjavali kroz prirodu. Grom nije bio samo buka na nebu, nego znak da se Perun opet posvađao s Velesom.

Perun i Veles

Na vrhu slavenskog svijeta bio je Perun, bog neba, munje i pravde. Njegov suparnik Veles vladao je podzemljem, stadima i blagom, često u obliku zmije ili zmaja. Kad bi zagrmilo, govorilo se da Perun gađa Velesa koji je ukrao blago ili duše. Kao Zeus i Had ili Thor i Loki, i oni su predstavljali vječnu borbu između neba i zemlje, svjetla i tame.

Bogovi blizu ljudi

Naši bogovi nisu sjedili na Olimpu. Bili su svuda oko nas: u hrastovima, rijekama i ognjištima. Mokoš je štitila žene i plodnost, Dabog donosio sunce i sreću, a Rod i Rozanice čuvali su život i sudbinu. Nije bilo knjiga ni svećenika, samo priče, pjesme i običaji koji su se prenosili s koljena na koljeno.

Preživjeli u novim likovima

Kad je došlo kršćanstvo, stari bogovi nisu nestali, samo su promijenili imena. Perun je postao Sveti Ilija Gromovnik, koji i danas „vozi kola kroz oblake“. Veles je preživio kao „zmija-čuvarica“ ispod kućnog praga. A ples Dodola, kada djevojke pjevaju i zazivaju kišu, čuva sjećanje na davne obrede plodnosti.

Slavenska mitologija nikada nije bila zapisana. Sve što znamo preživjelo je kroz predanja, pjesme i običaje. Njeni tragovi danas žive u jeziku, narodnim vjerovanjima i praznicima koji su vremenom promijenili značenje.

CITAT

PREPORUKE

Zabavna enciklopedija zabluda

📕 KNJIGA: Knjiga općeg neznanja | Knjiga opšteg neznanja | The Book of General Ignorance - John Lloyd & John Mitchinson

Ova knjiga je kao kviz u kojem stalno griješite, ali se pritom dobro zabavljate. Autor John Lloyd bio je producent serije Crna guja, pa i ovdje dominira britanski humor. U suštini, radi se o 1000 zašto, 1000 zato za odrasle.

Knjiga je podijeljena u kratka poglavlja. Svako počinje pitanjem za koje ste sigurni da znate odgovor, a onda otkrijete da niste ni blizu. Evo par primjera koje sam zapamtio:

• najsuše mjesto na Zemlji je Antarktik

• najviše tigrova živi u SAD-u, uglavnom kao kućni ljubimci

• u staroj Grčkoj nebo je bilo “bronzane boje”, jer nisu imali riječ za plavo

• posljednje ledeno doba nije završilo, još uvijek živimo u njemu

• njemačke i austro-ugarske uniforme u Prvom svjetskom ratu bile su šivene od koprive

Ove stvari mi (vjerovatno) nikad neće zatrebati, ali mi je drago što ih znam.

Knjiga opšteg neznanja se ne čita od početka do kraja. Otvorite je nasumično i dobit ćete priču koja je kratka, zabavna i vrijedna prepričavanja.

Tri serije za sve koji vole pametne zaplete

🎥 TV SERIJE: C. B. Strike | The Capture | Dept. Q

Prije pola godine preporučio sam tri špijunske serije.

Sad je red na detektivske, i to britanske. One su mi uvijek djelovale uvjerljivije od američkih: realnije su, mračnije i brže vas uvuku u priču. Sa suprugom sam ih pogledao možda i previše, ali ove tri se izdvajaju.

C. B. Strike

Snimana po knjigama J. K. Rowling (pod pseudonimom Robert Galbraith). Na prvu djeluje poznato: detektiv s problemima i njegova partnerica. Ali radnja je složenija i inteligentnija nego što se čini. Serija vas vodi kroz zaplete u kojima tragovi stalno varaju i rijetko ćete pogoditi ko je zapravo krivac.

The Capture

Najnapetija serija koju sam gledao u zadnje vrijeme. I vjerovatno najrelevantnija, jer otvara pitanje koliko se danas može vjerovati kamerama i video dokazima u eri deepfake tehnologije. Dok gledate, osjetit ćete istu nesigurnost kao i likovi, jer ni u jednom trenutku ne znate šta je stvarno, a šta namješteno.

Dept. Q

Priča potiče iz danskih krimi romana, ali je ekranizacija smještena u Škotsku. Glavni inspektor podsjeća na Dr. Housea: mrzovoljan, ciničan i briljantan. Njegov tim se bavi ponovnim otvaranjem davno zaboravljenih slučajeva, a svaka sezona razrađuje jedan takav slučaj do kraja.

Ako imate još neku preporuku iz ovog žanra, ostavite komentar!

Mudrost mase u praksi

💡 LIFE HACK: Delfi metoda

Koliko će se prodati novi proizvod kad nemamo nikakve podatke? Koliko litara vode stane u olimpijski bazen? Ili koliko godina ima ona glumica iz omiljene serije? U svim tim slučajevima iznenađujuće dobro radi Delfi metoda.

Funkcioniše ovako: svako u grupi da svoju procjenu anonimno. Onda se svi odgovori podijele i ljudi u narednom krugu mogu prilagoditi svoje procjene. Nakon par rundi, brojke se obično približe i daju tačniji rezultat nego što bi većina pojedinaca pogodila sama.

U biznisu se koristi da se predvidi prodaja novih proizvoda ili da se procijene rizici kad nema dovoljno podataka. U svakodnevnom životu jednako dobro radi na pub kvizu ili kad društvo nagađa koliko ima zrna kukuruza u posudi. Nauka kaže da mudrost većeg broja ljudi često nadmaši eksperte, jer se greške poništavaju, a grupna procjena se približi istini.

Zove se Delfi po antičkom proročištu, mjestu na koje su ljudi išli po savjete. Razlika je što ova metoda daje jasnije odgovore i lakše se provjeri u praksi.

ZANIMLJIVOSTI

🎶 Romi: putnici koji su odavno stigli

Romi su krenuli iz sjeverne Indije u 11. i 12. vijeku i preko Perzije i Bizantije stigli na Balkan. Tu su stoljećima, ali ih i dalje često gledamo kao strance.

Ime i jezik

Rom znači čovjek. Riječ Cigan dolazi od grčkog athinganoi, naziva za heretičku sektu za koju se vjerovalo da je “nedodirljiva”. Englesko gypsy i francusko gitan pak nose drugu grešku: mislilo se da dolaze iz Egipta. Njihov jezik romani rođak je hindskog i pandžapskog, ali nikada nije imao pismenu tradiciju. Sve što znamo o njihovim bajkama, pjesmama i vjerovanjima preneseno je usmeno.

Legende i mitovi

Kažu da se boje vode. A zapravo svake godine hiljade Roma u Francuskoj nose kip Sv. Sare u more. Kažu da kradu djecu. A to je bila izmišljotina koja je vijekovima hranila predrasude. Kažu da su vječni putnici. A većina danas živi u istim selima i gradovima generacijama.

Teška historija

U Rumuniji i Moldaviji bili su robovi sve do sredine 19. stoljeća. U Drugom svjetskom ratu stradalo je oko pola miliona Roma u genocidu koji oni sami zovu porajmos.

Muzika bez granica

Flamenco u Španiji, violina u Mađarskoj, gipsy jazz u Francuskoj, trube i pjesme na Balkanu. Gdje god da su stigli, Romi su ostavili zvuk koji se prima kao da je oduvijek tu.

Komšije koje ne vidimo

Njihova historija nosi stigmu i stradanja, ali i upornost da opstanu i oblikuju kulturu Evrope. Balkan nisu samo veliki narodi nego i male zajednice koje mozaik čine živopisnijim.

🦛 Nilski konj: biljojed kojeg ne želite naljutiti

Na prvi pogled djeluju kao mirni divovi koji dane provode u vodi, ali nilski konji su među najopasnijim životinjama na svijetu. Njihova koža je debela 4 cm i gotovo neprobojna, pa djeluju kao hodajući tenkovi.

• Brži su od čovjeka na kopnu, a u vodi mogu ostati i do 5 minuta. Tamo se čak i porađaju.

• Godišnje ubiju više ljudi nego lavovi ili krokodili. Ne zato što su krvoločni, nego jer vole iste obale i mirne rijeke kao i ljudi.

• Sa svakom životinjom izađu na kraj: krokodila pregrizu napola, lava utope, a ajkulu izvuku na obalu i zgaze.

• A zapravo jedu samo travu. Apetit im je impresivan, pojedu i do 30 kilograma u jednom hranjenju.

• Nekad se mislilo da su im najbliži rođaci svinje, ali genetika je pokazala da su zapravo kopneni rođaci kitova.

Za kraj, jedna kolumbijska priča. Pablo Escobar je u svoj privatni zoološki vrt doveo četiri nilska konja. Nakon njegove smrti pobjegli su u obližnju rijeku, našli raj bez prirodnih neprijatelja i počeli se razmnožavati. Danas ih ima oko 200, terorišu lokalne ekosisteme i šire se brže nego što ih država uspijeva kontrolisati.

Refer a friend

🐉 Zmajevi: ogledalo naših strahova i nada

Zmajevi su kao kulturni Rorschachov test: svako društvo je u njih upisalo vlastite strahove i nade. U Kini, gdje je sve zavisilo od kiše, zmaj je bio donosilac plodnosti i blagostanja. U Mezopotamiji, često razorenoj poplavama, neman Tiamat je simbol haosa koji prijeti da proguta svijet. U grčkim mitovima, Heraklo i Apolon ubijaju čudovišta kako bi uspostavili red i razum. U kršćanskoj Evropi zmaj postaje oličenje paganstva i zla koje sveci moraju uništiti, dok u Mezoamerici pernati Quetzalcoatl nije neprijatelj nego bog znanja i civilizacije.

Kako je moguće da se slične priče javljaju svuda, a nose toliko različit smisao? Ljudi su svuda nailazili na zmije, krokodile i ogromne kosti, dok su prirodne sile poput poplava i suša oblikovale njihovu maštu. Zmajevi nisu morali putovati da bi postali univerzalni, svaka kultura ih je stvorila sama. Ono što se mijenjalo bio je okvir: da li je zmaj haos koji treba savladati ili sila koja donosi život.

Na kraju, priča o zmaju je manje o reptilu, a više o nama. U mitovima, ukrotiti ili ubiti zmaja znači preći u novu fazu: iz divljine u civilizaciju, iz neznanja u znanje, iz nemoći u kontrolu. Zmaj je vječna metafora našeg odnosa prema nepoznatom, prijetnja koja plaši, ali i izazov bez kojeg nema rasta.

CITAT

PREPORUKE

Lutanje uma kao preduslov kreativnosti

📕 KNJIGA: Ukradena pažnja | Stolen Focus - Johann Hari

Mirela Kadić prvi put piše za Preporuke. Živi između Bihaća, Kölna, Frankfurta i Sarajeva, što zvuči kao dinamičan život, i jeste – dok ne pokušaš objasniti gdje joj zapravo stižu računi. Po struci je ekonomistica, a u praksi radi s firmama koje pokušavaju razumjeti nova tržišta i izvoz bez gubljenja kompasa (ili dostavnog roka). Čita beletristiku s ekspat tematikom, jer tuđa lutanja imaju smisla kad su ti i lična geolokacija i identitet fluidni. Uz to bira i knjige o prodaji i ličnom razvoju, jer za ulazak na nova tržišta često treba više takta nego taktike. Bivša rukometašica, bivša polumaratonka i nova u svijetu javnih književnih recenzija.

Piše Mirela Kadić

Bivši radni kolega mi je preporučio Ukradenu pažnju dok smo razgovarali o vremenu koje provodimo na telefonu i društvenim mrežama. Samo pogledajte oko sebe. Koliko ljudi danas hoda, jede ili sjedi s porodicom, a u ruci im je stalno telefon? Ako mislite da vi niste ta osoba, provjerite statistiku svog uređaja.

Johann Hari postavlja tezu da ne gubimo fokus zato što smo lično slabi, već zato što živimo u onome što naziva kulturom patogenom za pažnju, u kojoj je duboka koncentracija gotovo nemoguća. Big Tech dizajnira algoritme kojima je važno samo jedno: da ostanemo što duže prikovani za ekran, tzv. eyeball time. Negativan i šokantan sadržaj uvijek pobjeđuje smireni i pozitivni, jer duže gledamo u saobraćajnu nesreću nego u dobre vijesti.

Knjiga me podsjetila da je fokus istinski preduslov za postizanje naših ciljeva – bilo da je riječ o vremenu s najdražima, pokretanju biznisa ili brizi o zdravlju. Bez sposobnosti da se udubimo, lako lutamo životom hranjeni sadržajem koji kreiraju (pogrešni) algoritmi. Hari naglašava i važnost stanja flowa – kada se potpuno posvetimo jednoj stvari, poput čitanja, i pustimo um da slobodno luta. Upravo je to lutanje uma preduslov za kreativnost, nove ideje i lični rast, a mi ga imamo sve manje.

Ono što ovu knjigu izdvaja jeste i šira slika: fragmentacija pažnje nije samo individualni problem, nego društvena kriza (pogledajte samo izbore u Americi i drugdje). Ako ne možemo održati fokus na bitnom, teško da možemo rješavati globalne izazove.

Knjiga će vas natjerati da promislite svoj odnos s telefonom, algoritmima kojima ste izloženi i vremenom koje zaista imate za mind-wandering i deep work. Da bismo ostali u dubokom fokusu, kaže Hari, potrebno nam je nešto što volimo i što nas uvijek vraća u stanje posvećenosti.

Kada se razbije prozor

🎥 VIDEO: The Tipping Point I Got Wrong | Malcolm Gladwell

Teorija kaže ovako: ako prolazite pored razbijenog prozora, grafita ili zapuštene ulice, i sami ćete se ponašati manje civilizovano. Malo nereda navodno otvara put većim problemima i zločinima.

Na prvu, sve zvuči logično. U to je povjerovao i Malcolm Gladwell, jedan od autora koje sam ranije preporučivao (knjiga Izvan prosjeka i podkast Revisionist History). Njegov članak i zatim knjiga Tačka preokreta, u kojoj je ovu priču razradio, donijeli su mu svjetsku slavu.

Ali postojao je jedan problem: teorija nije izdržala test stvarnosti.

Dvadeset pet godina kasnije Gladwell na TED bini priznaje da je bio u krivu. Govori kako je vjerovao u elegantno objašnjenje, a podaci su pokazali suprotno. Još važnije, objašnjava zašto je opasno pričati kao da su priče gotove i objašnjenja konačna.

Vrijedi pogledati, ne zbog statistika o stopi kriminala, nego zbog lekcije koju rijetko čujemo: da snaga ne leži u sigurnosti, nego u spremnosti da priznamo kad pogriješimo.

Šta nas sve vuče lijevo ili desno?

📄 ČLANCI: A grey matter? Nature, nurture and the study of forming political leanings - Ian Sample; Personality and political orientation - Adrian Furnham & Mark Fenton-O'Creevy

Kad pričamo o politici, obično pomislimo na partije, vođe i vijesti. Ali istraživanja pokazuju da naši stavovi nisu samo proizvod okruženja. Dio odgovora krije se i u nama, u ličnosti i genima.

Studije na blizancima otkrivaju da je oko 40% političke orijentacije nasljedno. Ne postoji gen za ljevicu ili gen za desnicu. Radi se o sitnim predispozicijama: koliko smo znatiželjni, koliko cijenimo red i stabilnost, koliko smo osjetljivi na prijetnje.

Tu se uklapa i psihologija. Ako se sjećate The Big Five testa ličnosti (11. broj), slika izgleda ovako:

• Otvorenost za iskustvo → radoznali ljudi spremni na novo češće naginju liberalnim idejama

• Savjesnost → oni kojima su važni red i pravila skloniji su konzervativnim pogledima

• Ostale osobine (ekstrovertnost, nagodnost i neurotičnost) imaju manji, ali zanimljiv uticaj

Neka istraživanja su otišla i do mozga. Konzervativci, u prosjeku, imaju nešto veću amigdalu, dio zadužen za prepoznavanje prijetnji. Liberali češće pokazuju veću spremnost na promjene i nesigurnost. Razlike su ipak mikroskopske, otprilike veličine zrna susama.

I na kraju, ono najvažnije: geni i ličnost nisu sudbina. Okruženje, obrazovanje, porodica i iskustva i dalje najjače oblikuju politiku. Ali zanimljivo je znati da dok listamo stranačke programe, ulogu već igra i ono što nosimo u sebi.

ZANIMLJIVOSTI

🕊️ Rusini: tihi narod između istoka i zapada

Ako u vojvođanskoj ravnici naiđete na ime sela poput Ruskog Krstura ili Kucure, stigli ste u srce male zajednice Rusina. Njihova priča počinje u Karpatima i traje već tri stoljeća na Balkanu.

Od Karpata do Balkana

Rusini su u 18. vijeku došli iz današnje istočne Slovačke i zapadne Ukrajine, kada ih je Habsburška monarhija naseljavala u Bačkoj. Manje zajednice su se nastanile i u istočnoj Slavoniji te u Bosni, najviše u Prnjavoru, gdje i danas postoji grkokatolička crkva.

Ime i jezik

Naziv Rusini potiče od latinskog Rutheni, kako su u srednjem vijeku nazivani istočni Slaveni. S vremenom se oblikovao poseban identitet, ni ruski ni ukrajinski. Jezik im je blizak ukrajinskom, ali je u Vojvodini standardizovan i danas se predaje u školama, uz vlastiti radio i izdavaštvo.

Između dva svijeta

Većina Rusina pripada Grkokatoličkoj crkvi. Liturgija se služi po bizantijskom obredu, sa ikonama i pjevanjem na staroslavenskom, ali u zajedništvu s papom u Rimu. Ova dvostruka pripadnost postala je simbol njihove uloge mosta između istoka i zapada.

Mali broj, veliki trag

Rusina u bivšoj Jugoslaviji nikada nije bilo više od 25–30 hiljada, ali su ostavili značajan trag. Njihove nošnje i pjesme dio su vojvođanskog mozaika, a iz njihove zajednice potekli su i ugledni pisci, novinari i profesori.

Rusini se često nazivaju tihim narodom. Njihova tišina znači istrajnost i podsjetnik da Balkan nije samo priča velikih nacija nego i malih zajednica koje daju posebnu boju cijelom pejzažu.

🐇 Sedam talismana: od zečije šape do plavog oka

Ljudi su oduvijek tražili male predmete koji prizivaju sreću ili odbijaju nesreću. Evo sedam najpoznatijih, a zgodno je da ih je baš sedam, jer se i sam broj sedam često smatra sretnim.

• Djetelina s četiri lista
  Keltski simbol iz Irske. Rijetka i zato posebna. Kažu da svaki list nosi nešto: vjeru, nadu, ljubav i sreću. Nađena u travi, čuva se u knjizi ili pretvori u privjesak.

• Nazar, plavo oko
  Najrasprostranjenije u Turskoj i Grčkoj, ali porijeklom s drevnog Bliskog istoka. Vjeruje se da upija zle poglede i zavist. Vidjet ćete ga u kućama, autima, pa i na bebama koje ga dobijaju za zaštitu.

  

• Maneki-neko, mačka koja maše
  Japanski talisman iz perioda Edo. Ako maše lijevom šapom, privlači ljude i goste. Ako maše desnom, priziva novac i uspjeh. Boje nose dodatna značenja: zlatna znači prosperitet, bijela sreću, a crna zaštitu.

  

• Cornicello, crveni rog
  Popularan u Napulju i južnoj Italiji, porijeklom još iz rimskog folklora. Nosio se kao znak snage i plodnosti, ali najčešće kao zaštita od uroka. Napravljen od korala, zlata ili jednostavne plastike, uvijek mora biti crven.

  

• Kineski novčići s crvenom vrpcom
  Stari bakarni novčići s kvadratnom rupom predstavljaju sklad neba i zemlje. Kad se povežu crvenom vrpcom, u feng shui tradiciji donose bogatstvo i uspjeh. Najčešće se drže u novčaniku ili pored ulaznih vrata.

  

• Zečija šapa
  Potiče iz keltskih i afroameričkih vjerovanja. Smatralo se da nosi snagu i plodnost zeca i donosi ličnu sreću. Nekad popularna kao privjesak, danas se sve više izbjegava iz etičkih razloga, a zamjenjuju je simbolične verzije.

• Hamsa, Ruka Fatime ili Mirjam
  Porijeklom iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, prisutna i u muslimanskoj i jevejskoj tradiciji. Otvorena ruka s okom u sredini simbolizuje zaštitu, blagoslov i plodnost. Najčešće se nosi kao nakit ili stavlja iznad ulaza.

  

Sreća nije u djetelini ni u potkovici, već u našem vjerovanju da svijet nije potpuno ravnodušan prema nama. A to vjerovanje zna biti presudno.

Refer a friend

🐹 Hedonska traka: zašto nove stvari brzo izgube sjaj

Kupimo novi telefon, preselimo u bolji stan ili dobijemo povišicu, a nakon par sedmica sve opet izgleda obično. To psiholozi zovu hedonska adaptacija ili traka: sreća nakratko poraste pa se vrati na staro. Kao da trčimo, a i dalje stojimo na mjestu. Hrčci barem dobiju sjemenke dok trče.

Najzanimljivije je da se ne navikavamo jednako na sve. Na luksuz i gadgete da, ali na bol, usamljenost ili siromaštvo mnogo teže. Čak i priče o dobitnicima lutrije i ljudima nakon nesreće nisu tako crno-bijele, jer navike i kontekst igraju veliku ulogu.

Možda se zato ne radi o tome da siđemo s trake, nego da bolje razumijemo na kojoj traci zapravo trčimo.

CITAT

PREPORUKE

Vijest koju nikad nećete pročitati na naslovnici

📕 KNJIGA: Ljudski rod | Čovečanstvo | Humankind - Rutger Bregman

Zamislite avion koji prinudno slijeće i raspadne se u tri dijela. Dim puni kabinu, svi znaju da moraju van. Šta se dešava?

• Na Planeti A ljudi prvo pitaju komšiju je li dobro. Oni koji trebaju pomoć izlaze prije ostalih. Neko i život rizikuje za potpunog stranca.

• Na Planeti B svako spašava sebe. Panika, guranje, djeca i stariji ostaju zgaženi.

Na kojoj smo planeti? Većina bi rekla B. I većina bi pogriješila.

Ovo pitanje u stvari nije novo. Filozofi ga vode stoljećima:

• Thomas Hobbes je mislio da je ljudska priroda opasna i sebična, te da nas od potpunog haosa dijeli samo jaka država i čvrsta vlast.

• Jean-Jacques Rousseau je vjerovao suprotno: da je čovjek rođen slobodan i dobar, a da ga civilizacija stavlja u lance.

Autor Rutger Bregman je bliži drugom stajalištu. Jedan je od onih optimista koji nam ponekad idu na živce, ali stranicu po stranicu nudi razloge da ga shvatimo ozbiljno.

Zašto nam onda svijet izgleda kao da je stalno na Planeti B? Zato što nam mediji svakodnevno pune glavu izuzecima i tragedijama. Ono što se rijetko izvještava je tihi napredak. Recimo, u prosjeku je posljednjih dvadesetak godina oko 137.000 ljudi svakog dana izlazilo iz ekstremnog siromaštva. To je mogla biti vijest svako jutro, ali nije.

Bregmanov optimizam može biti naporan, ali podsjeća na nešto važno: način na koji gledamo druge ljude oblikuje i svijet u kojem živimo.

Ako očekujemo najgore, često ćemo ga i dobiti. Ako damo šansu povjerenju, možda otkrijemo da već jesmo na Planeti A.

Kako brojke pobjeđuju slučajnost

🎥 VIDEO: Zakon velikih brojeva - Jeremy Blitz-Jones

Na prvu, svako bacanje novčića ili ruka u pokeru djeluju potpuno nasumično. Ali zakon velikih brojeva kaže da što više ponavljamo isti eksperiment, prosjek se približava onome što očekujemo.

Zato osiguravajuće kuće i kockarnice nikad ne igraju na jedno bacanje. Njihova snaga je u hiljadama ponavljanja. Kratkoročno možeš dobiti ili izgubiti, ali dugoročno se krivulja uvijek izravna u njihovu korist.

Video pokazuje i jednu čestu zabludu, tzv. kockarsku grešku. Ako je pet puta zaredom pala pismo, mnogi misle da je vrijeme da dođe glava. Ali svako bacanje je novo i neovisno o prethodnima.

Vrijedi pogledati jer se iza ove naizgled jednostavne ideje krije važna životna lekcija. Strategije koje imaju smisla na duge staze često pobjeđuju iako kratkoročno znaju izgledati kao poraz.

Zašto nezadovoljstvo raste s napretkom

📄 ČLANAK: Zašto uvijek nađemo razlog za ljutnju - Scotty Hendricks

Francuski mislilac Alexis de Tocqueville je još 1835. uočio zanimljiv paradoks: kako društvo postaje jednakije, tako raste i netrpeljivost prema svakoj preostaloj nejednakosti. Kad su svi različiti, razlike se ne primjećuju. Ali kad su svi skoro isti, i najmanja razlika bode oči.

Primjera ima svuda. U vrijeme kada su Afroamerikanci u SAD-u vodili borbu protiv linčeva i segregacije, niko nije protestovao zbog manjka crnih glumaca na Oscarima. Danas, kada su osnovna prava izborena, baš takva pitanja dolaze u centar pažnje. Komičar Chris Rock je to lijepo sažeo: teško je brinuti o najboljem dokumentarcu kad ti baka visi s drveta.

Tocquevilleov efekat nas uči da nezadovoljstvo nije znak propasti, već napretka. Što više jednakosti ostvarimo, to postajemo osjetljiviji na ono što je još ostalo. Ljutnja je ponekad dokaz da smo već daleko dogurali.

ZANIMLJIVOSTI

⛰️ Goranci: našinski govor sa Šar-planine

Ako čuješ nekoga da kaže da priča „našinski“, vjerovatno je iz Gore. Goranci su mala zajednica na tromeđi Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije. Planine su ih oblikovale, a iz njih su se rasuli širom Balkana i Evrope – najčešće kao poslastičari i pekari.

Jezik planine
Našinski se nalazi na pola puta između našeg i bugarsko-makedonskog jezika, u torlačko-šopskoj zoni dijalekata. Zbog toga ga napola razumijemo, a napola nam zvuči neobično. Evo jedne rečenice:

Jen miljet ako ne pišuje, on neće ima zajedničko pamtenje; će zabrava.

Običaji koji ostaju
Iako su muslimani, Goranci i dalje obilježavaju Đurđevdan. Toga dana sela se pune zelenilom, porodice se okupljaju, a proljeće se dočekuje kao praznik života.

Slatki zanat
Po cijelom Balkanu čut ćete da su baš Goranci najbolji majstori za kadaif, bozu i baklavu. Slastičarne su im bile most prema svijetu, ali i način da se selo nikad ne zaboravi.

Goranci danas nisu brojna zajednica, ali ih odaje trag planine: u riječi, u običaju i u mirisu svježe baklave. I meni su lično bliski: moj čukundjed Misim je bio Goranac koji se u Sarajevo doselio prije više od sto godina.

🎶 Kulturne supersile: kako male zemlje osvajaju svijet

Možete li pogoditi koji je najgledaniji film na Netflixu svih vremena?

Odgovor će vas sigurno iznenaditi: K-pop: Lovci na demone!

Južna Koreja je možda jedina zemlja bez kolonijalne imperije koja je uspjela osvojiti svijet svojom kulturom. K-pop, K-drame, K-beauty… danas su svuda oko nas. To je zanimljivo jer je najveći kulturni uticaj do sada dolazio iz vojnih supersila: SAD s Hollywoodom, Britanija s muzikom i književnošću, Francuska s modom i parfemima, Japan s animeom i sushijem.

Koreja nikad nije bila sila tog tipa. Najčešće je bila stisnuta između Kine, Japana i Rusije. Upravo zato njen uspon izgleda još impresivnije.

Koreja je predvodnik, ali nije usamljena u toj priči. Ima još nekoliko zemalja koje bez tenkova i kolonija osvajaju svijet:

• Švedska – od ABBA-e do Aviciija, od Spotifyja do Minecrafta. Zemlja koja redovno izbacuje globalne hitove i igre. Minimalizam u dizajnu je samo šlag na torti.

• Danska – skandinavski noir koji nas je zakucao za ekrane, pa Lego i namještaj zbog kojeg poželimo renovirati stan. Kod njih čak i svijeće imaju priču.

• Italija – moda, film, opera, pizza… malo je kultura koje su postale svakodnevni dio našeg života. Niko ne mora objašnjavati zašto je italijansko sinonim za stil i uživanje.

Ako se sjetite još nekog primjera, napišite u komentarima!

Refer a friend

🎲 Jezik vjerovatnoće: od gotovo nemogućeg do skoro sigurnog

Koliko često čujete da će se nešto “vjerovatno” desiti? Problem je što niko nije siguran šta to zapravo znači. Za nekog je vjerovatno skoro sigurno (90%), a za druge jedva pola-pola.

Naučnici su mjerili ove razlike i pokazalo se da iste riječi ljudi tumače sasvim drugačije. Mala vjerovatnoća nekome znači 5%, a nekome 30%. Moguće se proteže od gotovo nule do 60%.

Zato ozbiljne institucije već godinama pokušavaju unijeti reda. Recimo, klimatski izvještaji UN-a imaju tabelu:

• gotovo sigurno znači 95%+,

• vjerovatno 70–90%,

• moguće 40–60%,

• malo vjerovatno 10–30%,

• gotovo nemoguće ispod 5%.

CITAT

PREPORUKE

Pitanje koje nas prati: odakle si

📕 KNJIGA: Herkunft | Porijeklo - Saša Stanišić

Piše Marko Ilić

Na svakom putovanju provedem neko vreme obilazeći knjižare. Kako sam u Londonu češće nego u drugim gradovima, obišao sam ih mnogo, a uvek jedan deo obilaska posvetim knjigama o našim prostorima. Na jednom od poslednjih, u maloj knjižari posvećenoj putopisnim knjigama, vodičima i romanima, naleteo sam na knjigu Where You Come From autora Saše Stanišića.

Autor je nemački pisac, poreklom iz Višegrada iz kog je u Nemačku izbegao 1992, te je knjiga u originalu pisana na nemačkom jeziku i zove se Herkunft, što znači poreklo. No, prevod ne samo naslova, već i cele knjige na engleski je savršeno urađen, te istančano dočarava atmosferu ove autobiografske knjige.

A knjiga, ona nas vodi kroz odrastanje mladog pisca u Višegradu, u mešovitoj sekularnoj porodici obrazovane srednje klase koja se iskreno veseli svakom Danu republike, majskim izletima uz Drinu, prolasku Štafete mladosti, Olimpijadi u Sarajevu, Zvezdinom hodu ka tituli prvaka Evrope 1991. i mnogim drugim radostima toga doba. Sve ovo se rastače u hororu rata i stravičnim zločinima kroz koje prolazi Višegrad.

Porodica sa par kofera beži u Nemačku, gde roditelji, od direktora prodaje i profesorke u srednjoj školi u pređašnjem životu, postaju radnici na građevini i u perionici u novom. Ipak, vrlo brzo otkrivaju nove radosti, a mladi pisac se integriše u društvo, gde diplomira slavistiku i nemačku književnost i postaje jedan od najprevođenijih nemačkih pisaca.

Pitanje porekla vraća se stalno, vodi ga nazad u Višegrad, gde mu ostaje baka sa kojom ima dubok odnos, te sa njom obilazi okolna sela, stare kuće i grobove predaka. Počinje da mašta da postoji šansa da se ovi prelepi predeli ponovo ožive dolaskom New Age komune digitalnih nomada, umetnika, ljudi željnih čiste hrane i vode, održivog turizma…

I opet se vraća na pitanje „odakle si“, gde rodbina čeka potvrdu da je odatle, da je od te krvi i tla, te ga tera da sam sebe preispita o tome ko je u stvari.Pijući vodu sa bunara koji je iskopao njegov deda, objašnjava da je on neko ko o toj najlepšoj vodi koju je ikada probao piše na nemačkom, a neko to čita na engleskom.

Shvata da se u stvari nikada nije vratio u Višegrad, već da je svaki posleratni dolazak bio u neki novi grad koji se nalazi na tom istom mestu. Shvata da će od porekla sigurno naslediti i visok pritisak, kao što je nasledio i duge noge, koje već primećuje na svom sinu.

Pisac danas živi u Hamburgu, tamo džogira pored reke, navija za Hamburger SV, a kad dolazi u Bosnu, primećuje izbeglice sa istoka kako prolaze kroz grad iz kog je i on jednog dana morao da ode. Dok je on ostao u Nemačkoj, roditelji su se preselili na Floridu, gde su ponovo našli svoje osmehe, a penziju su odlučili da provedu u Splitu, sa pogledom na Jadran.

Pisac je, u stalnim povratcima u rodni grad zbog bake koja tone sve dublje u demenciju i postaje mu sve teža za razumevanje, dok shvata da se bliži konačni rastanak, ostavlja utisak da i on tone u sve dublju socijalnu demenciju u vezi sa svojim poreklom, te da mu, kako vreme protiče, i rodbina i grad postaju sve dalji, a da jedino ostaju neverovatni pejzaži i mirna Drina.

Svakome ko je morao da ode iz svog grada ili će možda u budućnosti morati, ova knjiga daje dobar put kako iz starog i novog života izvući najbolje, te na kraju biti ono što stvarno jesi.

Kako raspetljati raspravu prije nego pukne

🎥 VIDEO: Kad razgovor krene nizbrdo — Jefferson Fisher

Jeste li ikad izašli iz rasprave kao pobjednik, a ostali bez želje da s tom osobom opet pričate? Meni se to desilo više puta nego što bih volio priznati. U ovom kratkom videu, advokat i autor Jefferson Fisher predlaže da raspravu vidimo kao čvor na konopu između nas. Što jače vučemo, čvor je tvrđi.

Tri savjeta koja vrijedi zapamtiti:

• Zastanite prije odgovora. Sekunda-dvije tišine i jedan dublji udah često spuste tenziju.

• Provjerite razumijevanje. Umjesto objašnjavanja, pitajte: šta si čuo da sam rekao; šta te tačno pogodilo.

• Imenujte čvor i okidače. Recite: imamo čvor, hajde da ga raspetljamo. Obratite pažnju na okidače – fizičke (npr. upadanje u prostor), psihološke (npr. udar na identitet) i strah od gubitka.

Dovoljno je da u sljedećem napetom razgovoru primijenimo samo jedan od ova tri koraka. Često je to sve što treba da konop popusti.

Šta su pravi korijeni zla

📄 ČLANAK: Korijeni zla - Michael Huemer

Kažu da je novac korijen svakog zla. Michael Huemer, filozof s Univerziteta u Coloradu, misli da je to potpuno pogrešno – i da pravi krivci leže drugdje. U tekstu analizira tri glavna osumnjičena:

• Novac. Alat razmjene u kojoj svi mogu dobiti. Kad postoji poštena trgovina, i onaj ko prodaje i onaj ko kupuje su na kraju u plusu.

• Status. Potpuno druga priča: da bi moj ugled porastao, nečiji mora pasti. Zato se status često lovi ružnim metodama, od ogovaranja do javnih hajki.

• Moć. Još gora verzija statusa. Što više vlasti imaju jedni, to je manje slobode za druge. Često ukupna šteta nadmaši korist koju imaju oni na vrhu.

A zašto onda svi ponavljamo da je novac kriv? Huemer kaže da je to zgodna mantra za kulturne elite. One same češće jure status i uticaj, pa im je lakše prstom upirati u bogate nego priznati vlastitu glad za hijerarhijama.

Fake Noûs

The Roots of Evil

1. Money…

Read more

10 months ago · 100 likes · 16 comments · Michael Huemer

Ovo je tekst koji će vam promijeniti perspektivu i možda vas natjerati da s više opreza gledate motive i svoje i tuđe.

ZANIMLJIVOSTI

🧭 Vlasi: tragovi jednog romansko-balkanskog svijeta

Ako ste se ikad zapitali zašto postoje Vlaška ulica u Zagrebu, Vlaška crkva na Cetinju ili planina Vlašić u Bosni, trag vodi do Vlaha, starih romanskih zajednica koje su vijekovima spajale unutrašnjost Balkana s obalom. Njihovo ime potiče od germanske riječi za “one koji govore latinski”, a isti korijen imaju i nazivi za Velšane u Britaniji i Valonce u Belgiji.

• Ko su bili Vlasi
  Ime se koristilo za različite grupe: Arumune (poznate i kao Cincare), Megleno-Rumune i Istro-Rumune (Ćići u Istri). U Dalmaciji se u starim zapisima često spominju i kao Morlaci.

• Kako su živjeli
  Bili su vješti stočari koji su sezonski selili stada s planina u nizine i nazad, organizovani u velike porodice i katune. Bavili su se i trgovinom, pratnjom karavana i čuvanjem granica.

• Vlasi i stećci
  Najpoznatija nekropola stećaka kod Stoca, Radimlja, podignuta je u čast članova ugledne vlaške porodice Miloradović-Hrabren.

• Gdje ih ima danas
  Njihovi potomci žive u istočnoj Srbiji, gdje postoji priznata vlaška manjina, a u Istri se u nekoliko sela još govori istro-rumunski, jezik na rubu nestanka. Male zajednice postoje i u Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj.

• Vlasi u kulturi
  Putopisac Alberto Fortis proslavio je Morlake i pjesmu Hasanaginica širom Evrope, a u srpskoj književnosti poznat je lik cincarskog trgovca iz Sterijine Tvrdice.

Iako su se mnogi Vlasi vremenom stopili s većinskim narodima, njihovi tragovi ostali su u jeziku, običajima, toponimima i na kamenim spavačima koji pod hercegovačkim suncem još uvijek pričaju priču o jednom zaboravljenom svijetu.

🚗 Abilenski paradoks: kako završimo na putu koji niko nije htio

Jeste li ikad izašli sa sastanka i pomislili: kako smo baš ovo odlučili?

Abilenski paradoks objašnjava taj osjećaj. Klasična scena je porodica koja po najvećoj vrućini krene na dug put u prilično dosadno mjesto (Abilene) jer svako misli da ostali to žele. Na kraju ispadne da niko nije htio i svi se pitaju zašto su uopšte krenuli.

Problem je u lažnom konsenzusu. Umjesto da kažu šta stvarno misle, ljudi klimaju glavom, pretpostavljaju tuđe želje i na kraju se svi slože oko nečega što niko ne želi. To nije isto što i groupthink, gdje ljudi sebe ubijede da je odluka dobra. Kod Abilena svi znaju da nije, ali misle da bi pokvarili raspoloženje ako kažu drugačije.

Kako ovo spriječiti u praksi? Ponekad je dovoljan krug iskrenosti prije odluke – ocijenite ideju od 0 do 10, pitajte ima li iko ozbiljnu rezervu, dajte riječ onima koji se inače ne javljaju, ili uvedite đavoljeg advokata koji će namjerno tražiti slabe tačke. Bolje malo nelagode odmah, nego dugo putovanje na vrućem asfaltu do mjesta gdje niko ne želi biti.

Refer a friend

🌀 Mevlevijski derviši: ples koji je molitva

Mevlevije su derviši nazvani po Dželaludinu Rumiju Mevlani, pjesniku i učitelju iz 13. stoljeća. Njihov ples sema je molitva u pokretu čiji je cilj utišati ego i okrenuti srce Bogu.

• Simbolika početka
  Visoka kapa označava nadgrobni kamen ega, bijela haljina pokrov, a crni ogrtač grob koji se skida na početku. Ruke prekrižene na grudima i kratka tišina postavljaju namjeru.

• Zašto se okreću
  Derviš se vrti oko lijevog stopala kao da srce ostaje u centru, kreće se suprotno od kazaljke na satu. Desna ruka prima milost odozgo, lijeva je dijeli prema zemlji. Sažetak: primi i podijeli.

• Muzika i ritam
  Trstena frula nej i ujednačen ritam pomažu sabranosti. Sema prolazi kroz četiri cjeline: stvaranje, prelazak ka Božijoj ljubavi, gašenje ega i povratak svijetu spreman na služenje.

Ako niste vjernik, lako je prepoznati poruku: smiri se, saberi misli i budi od koristi drugima.

CITAT

Stigli smo do 120. izdanja Preporuka za radoznale! Kao i u svakom jubilarnom broju, zavirio sam u arhivu i izvukao nekoliko dragih preporuka koje su možda promakle novijim čitaocima. Ovog puta tema koja ih povezuje je nešto što često zanemarujemo, a ključna je za naš uspjeh i kvalitet života: komunikacija.

Godinama sam mislio da su dobra strategija i pravi alati najvažniji za uspjeh u poslu. Međutim, što više radim s menadžment timovima širom regije, sve sam sigurniji da bez jasne komunikacije ni najbolji alati neće dati željene rezultate.

Zato vam danas donosim preporuke o tome kako bolje razumjeti druge, jasnije prenijeti svoje misli i izbjeći zamke nesporazuma, bilo u poslovnom ili privatnom okruženju.

Siguran sam da ćete pronaći barem jednu ideju koju ćete moći iskoristiti već danas.

Uživajte u čitanju!

PREPORUKE

Od etiketa do empatije: kako razgovarati bez (pr)osuđivanja

📕 KNJIGA: Nenasilna komunikacija | Nonviolent Communication - Marshall B. Rosenberg

Piše Aleksandar Krunić

Biti sretan ili biti u pravu, pitanje je sad?

Velika većina će intuitivno posegnuti za srećom kao prvim izborom, ali se u svakodnevnici često odabere „biti u pravu“.

Marshall B. Rosenberg, psiholog i osnivač nenasilne komunikacije, kaže da i jedno i drugo istovremeno nije moguće.

Nenasilna komunikacija je alat kojim se reduciraju konflikti u našim srcima i u odnosima sa drugim ljudima.

Niko od nas ne može izbjeći konflikte, ali možemo naučiti kako ih (nenasilno) rješavati.

Jezik, a i govor uopšte, su vrlo moćna „oružja“, a namjerno ih deklarišem kao oružja da bih naglasio koliko mogu biti štetni, a da mi toga često nismo svjesni.

Riječi mogu jako povrijediti, a govor može biti (i nažalost često jeste) jako nasilan.

Dr. Rosenberg i njegova nenasilna komunikacija definišu četiri koraka kako rješavati konflikte.

1. Posmatranje ili opažanje situacije (šta je u meni „živo“, šta se trenutno dešava?). Posmatranje se često poistovjećuje sa (pr)osuđivanjem, što je možda prva greška koju radimo ako želimo izbjeći konflikt. Posmatrati znači ne upućivati odmah kritiku, ne kačiti tuđem ponašanju etikete, ne pretpostavljati šta neko drugi misli - drugim riječima, ne postavljati pitanje ko je kriv. Posmatranje bez osuđivanja traži suosjećanje tj. empatiju, što opet naravno nikako ne smijemo poistovjetiti sa simpatijom, a još manje sa sažaljenjem.

2. Artikulisati sopstvene osjećaje ili emocije u vezi sa situacijom (kako se osjećam u ovoj situaciji?). Razumijevanje osjećaja i emocija je jaka strana samo rijetkima. Šta osjećam i koje me emocije trenutno i u datoj situaciji drmaju? Toga moramo biti svjesni ako želimo riješiti neki konflikt. Meni se dopada analogija sa armaturnom pločom u autu. Kada se upali crveno ili žuto svjetlo, onda nečega fali ili nešto nije u redu. Ta svjetla u ovoj analogiji korespondiraju sa negativnim emocijama. Svjetla se pale, tj. negativne emocije se javljaju kada neka naša potreba nije zadovoljena. Ako mi ne znamo jasno artikulisati šta osjećamo, nije realno očekivati od drugih da nas shvate.

3. Spoznati (nezadovoljene) potrebe (šta je iza svega, koja moja potreba nije zadovoljena u datoj situaciji?). Negativne emocije nisu izazvane tuđim akcijama odnosno postupcima, nego isključivo našom reakcijom na to, našim razmišljanjem. Mi reagujemo ako naše potrebe ostaju nezadovoljene. Crveno svjetlo se pali ako potreba automobila za benzinom nije zadovoljena. Frustrirani smo ako se neko preko reda ubaci na raskrsnici ili u čekaonici kod ljekara. Ljutimo se ako u dječijoj sobi vlada nered. Koja nezadovoljena potreba izaziva te emocije odnosno reakcije kod nas? To moramo spoznati i moramo naučiti jasno artikulisati šta nam u datoj situaciji izaziva nelagodu.

4. Artikulisati molbu drugoj strani šta da uradi (šta želim da druga strana uradi sada, u ovom trenutku?). U artikulaciji molbe koju upućujemo drugoj strani s ciljem zadovoljenja naše potrebe i samim tim rješavanjem konflikta moramo biti što jasniji i precizniji. Krucijalno je pri tome da se ne radi o zahtjevu koji ima konsekvence, odnosno konflikt ne rješava komunikacija tipa „uradi to, u protivnom slijedi kazna“. Takođe, važno je ne lamentirati o nekim pukim željama koje se tiču budućnosti („bilo bi lijepo kada bi ponekad uradio to“), nego treba biti što konkretniji i fokusiran na sada i odmah („šta želim od tebe sada“). Molba treba da uključi i provjeru da li to druga strana uopšte želi uraditi. Svakako, korištenje pozitivnog (reći nekome šta želiš da uradi), a ne negativnog jezika (reći nekome šta želiš da prestane raditi) je od velike prednosti.

Osnovu nenasilne komunikacije je postavio Mahatma Gandhi, a u djelotvoran model ju je još šezdesetih godina prošlog vijeka pretvorio Dr. Rosenberg.

Princip je dakle sve samo ne nov, a meni se učinio aktuelniiji nego ikada.

Moderne tehnologije, koje imaju toliko pozitivnih strana, su postavile bazu na kojoj se riječ i govor pretvaraju u nikad moćniji alat.

Nažalost, često u tom kontekstu govorimo o govoru mržnje i stoga moja topla preporuka svima da povire u ovu knjigu.

Ko pak nema vremena za čitanje, neka barem razmisli o tome da krene vrlo oprezno koristiti (najbolje ih je skroz izbjegavati) riječi koje (pr)osuđuju postupke i ljude poput „ispravno, neispravno, dobro, loše, normalno, nenormalno, kompetentan, nekompetentan“ itd.

To je tzv. „statičan jezik“, a on pretpostavlja da postoji neka uzvišena kompetencija koja uvijek zna šta je dobro ili loše, ispravno ili neispravno.

Riječ je, naravno, vrlo često o ničem drugom do o predrasudama, ukalupljenim (statičnim) mišljenjima.

Osim toga, postoji empirijski dokazana jaka korelacija između statičkog jezika i nasilja.

Konkretno, društva u kojima se češće koristi (pr)osuđujući jezik bilježe veći broj slučajeva nasilja u svakodnevnom životu, bilo da je riječ o nasilju u porodici, broju ubistava, suicida itd.

Bez dvojbe, živimo u okruženju gdje je nasilje sveprisutno i svako od nas može dati svoj doprinos „de-eskalaciji“ odnosno jačanju suosjećajnog odnosa među ljudima.

I to, ko bi rekao, jednostavno putem riječi koje svakodnevno izgovaramo i načina komunikacije sa okolinom, pogotovo onda kada dođe do konflikta.

Vjerujem da nam neće škoditi, dapače, da češće svjesno biramo da budemo sretni, a ne da budemo u pravu.

Kako reći ono što misliš u samo tri koraka

🎥 VIDEO: 3 steps to effectively articulate your thoughts - Alan Alda

Sigurno ste se našli u situacijama gdje je teško objasniti drugoj strani šta ste tačno imali na umu.

Ili ste ta druga strana bili vi sami - možda je neki profesor zakomplikovao nešto što bi inače bila zanimljiva i korisna tema.

Glumac Alan Alda (možda ga znate iz serija M.A.S.H. i Zapadno krilo) vodi naučne dokumentarce u kojima na jednostavan način priča o kompleksnim temama.

Ovo su njegova pravila kako da bilo koju temu približite publici:

1. Ne više od tri stvari. Ljudski um jednostavno ne može pohraniti više od toga.

2. Objasnite na tri različita načina. Pogotovo ako se radi o teškoj temi. Koristite metafore i primjere.

3. Tri puta ponovite. Kada nešto ponovite, time šaljete poruku da se radi o bitnoj temi.

Šalji manje, čitaj pametnije: kratki savjeti za bolji e-mail

📰 ČLANAK: 40 One-Sentence Email Tips - John Spector

Toliko toga nije u redu kada je u pitanju e-mail.

Naučne studije su pokazale da je stres veći u onim satima kada čitamo mailove.

Nakon što provjerimo inbox, treba nam oko 15 minuta da se ponovo koncentrišemo.

U masi nevažnih mailova koje svejedno moramo pregledati, desi se da propustimo one koji nam mogu popraviti dan (poput ovog newslettera).

A svi ćemo se složiti da postoji posebno mjesto u paklu za ljude koji koriste opciju 'reply to all'.

Međutim, uz malo truda, e-mail ne mora biti noćna mora.

Josh Spector je sastavio listu od 40 kratkih i korisnih savjeta kako bismo pisali bolje emailove, optimizirali inbox i sačuvali zdrav razum.

Ovo su moji favoriti:

• Najjednostavniji način da dobijate manje mailova je da šaljete manje mailova.

• Da je poruka zaista hitna, ne bi vam bila poslana putem e-maila.

• Ako odmah odgovorite na e-mail, trenirate ljude da očekuju da ćete i ubuduće odmah odgovarati.

• Stavljanje nekoga u cc ko ne mora biti u cc-u nije znak poštovanja, već manjka poštovanja.

• Niko nikada nije rekao: "Volio bih da su pasusi u tom e-mailu bili duži."

LIFE HACKS

30 riječi je plafon: Amazonova formula za dobar tekst

Jeff Bezos, osnivač Amazona, postavio je jednostavna pravila o pisanju unutar firme.

Njegove preporuke se mogu primijeniti i u drugim kontekstima:

• pišite kratke rečenice (manje od 30 riječi),

• koristite objektivne podatke umjesto nejasnih priloga i pridjeva,

• na pitanja odgovarajte sa ‘da’, ‘ne’, brojkom ili ‘ne znam’,

• izbjegavajte skraćenice i žargon.

Refer a friend

Od “ti si lud” do “možda si u pravu”: kako podići nivo diskusije

Kad se svi slažemo, razgovor ubrzo postane dosadan.

Kad se ne slažemo, uvijek postoji šansa da se posvađamo.

To je posebno izraženo kad diskutujemo online jer ne možemo osjetiti emocije i govor tijela naših sagovornika.

Ali ako diskusija bude dobra, možemo doći do novih saznanja, a čak i do boljeg društva.

Paul Graham ima rješenje!

Radi se o investitoru, programeru, ljubitelju umjetnosti i autoru najboljih eseja na internetu.

Prije 15 godina je napisao sada već legendarni članak Kako da se ne slažemo.

Tu Graham opisuje sedam različitih nivoa neslaganja, odnosno diskutovanja.

Što je veći nivo, to će diskusija biti konstruktivnija, a vaš argument biti uvjerljiviji.

Ako vam se ne da čitati članak, onda odvojite sedam minuta i pogledajte video!

Pet koraka do “da”: korporativni recept u akciji

Trebate napisati važan mail? Pripremiti prezentaciju? Uvjeriti druge? Ili nešto prodati?

Pomoći će vam ako usvojite PSF (Persuasive Selling Format) metodologiju.

Radi se o isprobanom modelu koji je osmislila američka korporacija Procter & Gamble, a koristim ga već 15 godina.

Sastoji se od pet koraka:

1. U kratkim crtama izložite situaciju ili problem.

2. U jednoj rečenici navedite ideju ili preporuku.

3. Objasnite kako bi to funkcionisalo.

4. Navedite do tri ključna benefita za drugu stranu.

5. Predložite jednostavne i konkretne naredne korake.

CITAT

PREPORUKE

Vodič za sve koji ne vole razmišljati o novcu

📕 KNJIGA: Budi financijski fit - Toni Milun, Sandra Ferenčak, Toni Vitali

Već sam ranije preporučivao knjige o ličnim finansijama. Zapravo, pročitao sam ih desetak, prošao gomilu edukacija, poslušao bezbroj podcasta... Ali sve je to uglavnom bilo namijenjeno Amerikancima – sa savjetima za poreze u Kaliforniji i penzione fondove u Teksasu. Zanimljivo za pročitati, ali nama ovdje gotovo beskorisno.

Budi financijski fit konačno ispravlja tu nepravdu: prvi put imamo vodič o ličnim finansijama napisan baš za nas. I to odličan vodič.

Autori su ljudi čiji rad već godinama pratim. Toni Milun je legenda online edukacije, Sandra Ferenčak (Tetka) jednostavno i jasno govori o kompleksnim finansijskim temama, a Toni Vitali – poznatiji kao Škrti Otočanin – bio je čak i gostujući autor u Preporukama za radoznale (#84). Njih troje zajedno napisali su knjigu kakvu sam odavno priželjkivao.

Šta mi se posebno sviđa?

• Jezik i primjeri prilagođeni našim prostorima. Nema priče o američkim porezima i fondovima. Primjeri su iz Hrvatske, ali su najčešće primjenjivi i u drugim zemljama regije.

• Kratka, zabavna poglavlja. Sve je konkretno, nema dosadnih, apstraktnih blokova teksta – umjesto toga su tu primjeri, anegdote, ilustracije, akcioni planovi i QR kodovi ka dodatnim video-lekcijama.

• Lakoća čitanja. Ovo nije knjiga od hiljadu stranica koju ostaviš napola pročitanu na polici. Zabavna je, pitka, praktična – knjiga kakva bi trebala biti obavezna lektira u školama.

Ne mogu je dovoljno preporučiti. Nije bitno da li pokušavate prvi put sastaviti lični budžet, reprogramirati kredit ili uložiti ozbiljniji novac – na ovim stranicama naći ćete konkretne i primjenjive savjete.

Ako ćeš pročitati samo jednu knjigu o novcu, neka bude ova.

Neki snovi čekaju da ih se sjetimo

🎥 VIDEO: The Last Lecture - Randy Pausch

Na univerzitetima postoji običaj da profesori održe takozvano „posljednje predavanje“ – zamišljajući da im je to posljednja prilika za reći nešto važno svojim studentima. Obično je to zgodna akademska vježba, ali za Randyja Pauscha, profesora sa Carnegie Mellona, bila je stvarnost: imao je još svega nekoliko mjeseci života.

Ipak, nemojte misliti da vas čeka težak i depresivan govor. Randy nije pričao o bolesti, alternativnoj medicini, niti o duhovnosti. Pričao je o dječijim snovima, onima koje je uspio ostvariti, onima koje nije, te svim lekcijama koje je usput pokupio.

Evo nekoliko sjajnih detalja iz njegovog života, čak i ako nemate vremena za cijeli video:

• Htio je biti astronaut, ali zbog dioptrije nije mogao. Zato se prošvercao u NASA-in avion za simulaciju bestežinskog stanja, pretvarajući se da je novinar.

• Sanjao je o profesionalnom američkom fudbalu. Nije bio ni blizu, ali je kroz treninge naučio nešto važno: kad vas trener najviše kritikuje, to znači da još uvijek vjeruje u vas.

• Fascinirala ga je TV-serija Zvjezdane staze, a posebno kapetan Kirk. Kasnije je glumac William Shatner (Kirk glavom i bradom!) došao posjetiti njegov laboratorij.

• Želio je raditi za Disney. Odbijali su ga godinama, sve dok ga na kraju nisu sami pozvali da radi kao stručnjak za virtualnu stvarnost.

• Jedan od snova bio mu je osvojiti najveće plišane igračke na vašaru. Na scenu je donio nekoliko ogromnih plišanaca da bi dokazao da je uspio.

Randy je od naizgled sitnih stvari pravio velike životne lekcije. Njegovo predavanje je urnebesno, iskreno i neočekivano ohrabrujuće. A mene je natjeralo da se prisjetim vlastitih snova iz djetinjstva.

Da li koristite ChatGPT na pola snage?

📂 AI ALAT: ChatGPT Plus

Inspiraciju za ovaj tekst dobio sam kroz razgovor s nekoliko prijatelja. Iako svi svakodnevno koriste ChatGPT, shvatio sam da većina nije upoznata s nekim odličnim funkcijama koje meni štede sate rada, niti s jasnim razlikama između pojedinih modela. Budući da već duže vrijeme plaćam ChatGPT Plus (20 dolara mjesečno), odlučio sam podijeliti nekoliko stvari za koje smatram da vrijede daleko više od cijene pretplate.

Modeli:

• Besplatno je dostupan model 4o, odličan za jednostavne zadatke, ali brzo zapne na kompleksnijim pitanjima.

• Plaćeni model o3 je potpuno druga liga: vrhunski istražuje, analizira podatke, pretražuje internet, čita sve što mu uploadujete te odlično rezonuje. Međutim, nije sjajan u pisanju – moj savjet je da istraživanje radite u o3, a zatim za finalnu verziju teksta prijeđete na 4o ili još bolji 4.5 (trenutno ograničen na preview verziju).

Funkcije koje malo ljudi koristi:

• Voice i kamera: Na mobitelu možete pričati sa ChatGPT-jem na našem jeziku i uključiti kameru, tako da vidi što i vi vidite. Odlična pomoć u kuhinji, kod sastavljanja namještaja ili prepoznavanja nepoznatih predmeta.

• Deep Research: Traje desetak minuta, ali rezultat je odličan – kao da ste dobili istraživački izvještaj od ličnog asistenta.

• Projects: Omogućava vam da kreirate posebne foldere za teme ili klijente, gdje ChatGPT pamti sve uploadovane dokumente i specifične instrukcije za svaki novi razgovor unutar tog foldera. Izuzetno korisno ako radite paralelno na više projekata.

Za mene je ovo najbolja investicija godine. Ako već koristite ChatGPT, probajte ove funkcije. Ako ne koristite, možda je vrijeme da krenete.

ZANIMLJIVOSTI

🧠 Muškarci i žene: razlike koje (ne) volimo priznati

Filozof Michael Huemer često podsjeća da biologiju nije briga za naše ideologije ili predrasude. U svom kratkom i provokativnom tekstu, objašnjava da razlike između muškaraca i žena nisu tek društveni konstrukt, već imaju duboke evolucijske temelje.

Fake Noûs

Are Men and Women Different?

Of course, you know the answer is yes. But many people have an ideology that makes them uncomfortable recognizing the differences, and particularly uncomfortable with biologically, evolutionarily-based differences. So this post is to help people who have been indoctrinated by that ideology, to help them return to reality. Btw, all I have to say on this …

Read more

a year ago · 222 likes · 15 comments · Michael Huemer

Evo nekoliko njegovih najzanimljivijih zapažanja:

📊 Muški ekstremi
Iako prosječni IQ muškaraca i žena nije značajno drugačiji, muškarci dominiraju na oba kraja ljestvice – i među izuzetnim genijima, ali i među onima s najnižim rezultatima. Taj fenomen psiholozi nazivaju „većom varijabilnošću“ i prisutan je u brojnim drugim osobinama.

⚔️ Ratoborni spol
Preko 90% svih ubistava počine muškarci, a muškarci su i oko 80% žrtava. Ovo nije slučajno niti specifično za ljude – i kod drugih vrsta mužjaci su agresivniji. Huemer objašnjava kako je muška agresivnost evoluirala upravo zbog snažne konkurencije za partnerice, što je oblikovalo i fizičku snagu muškaraca.

🏂 Muškarci vole rizik – evolucija objašnjava zašto
Muškarci mnogo češće biraju opasne poslove (rad na visinama, rudnici, vatrogastvo) i ekstremne hobije poput padobranstva ili alpinizma. Evolucijski gledano, rizik im je bio jedini način da se istaknu u konkurenciji za partnere – i tako osiguraju potomstvo.

🎭 Stanfordski zatvor: eksperiment koji nas je prevario

Svi smo negdje čuli za slavni Stanfordski zatvorski eksperiment, u kojem su obični studenti, podijeljeni u uloge čuvara i zatvorenika, navodno pokazali kako brzo gubimo humanost čim dobijemo moć. Eksperiment je godinama bio dokaz „mračne strane ljudske prirode“, ali stvarnost je drugačija:

• Više predstava nego stvarnost
  Danas znamo da su istraživači usmjeravali „čuvare“ da budu agresivni i strogi, pa ponašanje nije bilo spontano nego gluma za kamere.

• Većina nije pristala na okrutnost
  Od 12 „čuvara“, samo su se 3 ponašala nasilno. Ostali su ili ostali neutralni ili čak pokušavali ublažiti situaciju.

• U stvarnom svijetu ljudi češće pomažu nego što mislimo
  Novija istraživanja pokazuju da u kriznim situacijama velika većina prolaznika reaguje humano i spremno pruža pomoć, suprotno zaključcima iz poznatih eksperimenata.

Iako nam je drama ovog eksperimenta ostala u pamćenju, istina je ljepša: ljudi nisu toliko loši koliko često vjerujemo.

🚗 Ravnoteža gužve: zašto dodatne trake neće ubrzati saobraćaj

Zvuči nelogično, ali proširivanje cesta zapravo rijetko smanjuje gužvu – barem ne dugoročno. Radi se o fenomenu koji urbanisti opisuju kao prirodnu ravnotežu gužve.

Ako su ceste zakrčene, mnogi će ostati kući, krenuti ranije ili koristiti javni prevoz. Međutim, čim se cesta proširi, ljudi koji su dotad izbjegavali vožnju opet sjedaju za volan – i kolone se vraćaju gotovo preko noći.

Zato, sljedeći put kad se nađete u koloni i pomislite da bi još jedna traka riješila problem, sjetite se ovog paradoksa: što više širimo ceste, više ljudi odluči voziti, i tako se vrtimo ukrug. Rješenje nije (samo) u asfaltu nego u pametnijem javnom prevozu, boljoj organizaciji parkinga ili radu od kuće.

Refer a friend

CITAT

Od jučer smo zvanično bliže 2050. nego 2000.

Godina 2000. djeluje kao jučer, ali od nje nas dijeli tačno 9.131 dan. Isto toliko ostalo nam je do 2050. – nekada daleke budućnosti iz filmova naučne fantastike. A evo nas danas, tačno na pola puta.

Ne znam da li će za novih 9.131 dan automobili konačno poletjeti ili ćemo vikende provoditi na Marsu. Ali znam da ćemo opet misliti kako je sve prošlo nevjerovatno brzo.

Uživajte u današnjim preporukama!

PREPORUKE

Robot koji ne voli ljude

📕 KNJIGA: Dnevnici jednog Ubibota | Dnevnici Ubibota | Murderbot Diaries - Martha Wells

Ako ljeto zamišljate kao savršeno vrijeme za avanturu, opuštanje i knjige koje se teško ispuštaju iz ruku, imam odličnu preporuku: Dnevnici jednog Ubibota. Zamislite robota kojem su ljudi toliko naporni da radije gleda TV serije nego spašava svijet. Da, dobro ste pročitali – robot koji obožava sapunice.

Glavni lik ovog neobičnog serijala je Ubibot – sigurnosna jedinica, djelomično robot, djelomično ljudsko biće. Nakon što je hakovao vlastiti kontrolni sistem i stekao slobodu, umjesto da postane klasični osvetnik ili revolucionar, Ubibot ima jedan jednostavan cilj: mir, tišinu i neograničen pristup omiljenim serijama. Problem? Ljudi i cijeli svemir stalno ga uvlače u neočekivane avanture i zavjere.

Svijet u kojem se odvija radnja je fantastično osmišljen: nema vanzemaljaca, ali ljudi su naselili desetine planeta, stvarajući različita društva. Neka su gotovo hipijevske direktne demokratije, dok druga kontrolišu nemilosrdne korporacije koje zadužene ljude pretvaraju u moderne robove. Martha Wells kroz ovaj svemir pruža duhovitu, ali oštru kritiku našeg današnjeg društva.

Posebnu čar ovom serijalu daje kombinacija akcije, misterije i naučne fantastike s neočekivanim humorom koji proizlazi iz Ubibotovog ciničnog, ali uvijek zabavnog pogleda na svijet. Njegove sarkastične opaske i unutrašnji monolozi pružaju inteligentan i duhovit osvrt na teme identiteta, slobode i toga šta nas zapravo čini ljudima.

Ako tražite knjigu koja će vas nasmijati i navesti na razmišljanje, Dnevnici jednog ubibota su idealan izbor za ovo ljeto. Nakon čitanja, vjerovatno ćete robote gledati sasvim drugim očima (i možda malo manje vjerovati svojoj Roombi).

Kako prepoznati fašizam

🎥 VIDEO: How Fascism Works - Jason Stanley

Svijet polako, ali sigurno, klizi ka autokratiji – od Amerike preko Mađarske pa sve do našeg dvorišta. Riječ fašizam često se koristi olako, ali kako nas je podsjećao veliki Umberto Eco, iako je nacizam specifičan historijski oblik fašizma, njegove osnovne karakteristike lako mijenjaju oblike i pojavljuju se u različitim vremenima.

Filozof Jason Stanley sa Univerziteta Yale autor je jednostavne i efektne liste 10 stubova fašističke politike. Evo nekoliko najvažnijih:

• Mitološka prošlost – bajkovita nostalgija za idealiziranim, često izmišljenim zlatnim dobom nacije.

• Anti-intelektualizam – prezir prema znanju, stručnjacima i kritičarima.

• Osjećaj žrtve – većinska grupa vidi sebe kao ugroženu manjinu.

• Hijerarhija – vjerovanje da su neki ljudi prirodno superiorni drugima.

• Nerealnost – širenje kontradiktornih informacija sve dok javnost više ne zna kome vjerovati (osim lideru).

Vrijednost Stanleyjevog videa (koji traje svega 11 minuta) upravo je u njegovoj jasnoći. Ovi kratki opisi pomoći će vam da lakše prepoznate kada političari koketiraju s fašističkim metodama. Situacija se, nažalost, može vrlo brzo pogoršati – dovoljno je da se nostalgija za starim dobrim vremenima spoji s panikom i poplavom propagande, pa da demokratija nestane preko noći.

Video je izvrstan podsjetnik zašto je važno ostati budan i kritičan prema politici koja ove stubove čini normalnim.

Vaš drugi mozak

📂 AI ALAT: Notebook LM

Ako ste skeptični prema brojnim AI alatima koji iskaču sa svih strana (razumijem vas!), evo jednog koji me stvarno oduševio: Notebook LM.

Najjednostavnije rečeno, Notebook LM je kao vaš privatni ChatGPT, ali s ključnom razlikom – koristi isključivo izvore koje mu vi zadate. Zamislite ovo: napravite digitalnu svesku za određenu temu, projekat ili klijenta, u nju ubacite PDF-ove knjiga, vlastite bilješke, članke ili YouTube linkove, a onda pitate bilo šta. Odgovori koje dobijete uvijek sadrže jasne reference na originalni tekst.

Zašto mi se posebno sviđa?

• Potpuna kontrola izvora – nema halucinacija ili izmišljanja, sve je direktno iz vaših materijala.

• Detaljno čitanje do 50 knjiga odjednom – doslovno sažvače knjige i izvlači detaljne odgovore s referencama.

• YouTube videa – samo zalijepite link, alat automatski napravi transkript i razumije sadržaj, bez obzira na jezik videa.

• Dijeljenje sveski – ako radite u timu, lako možete podijeliti projekat s kolegama..

• Sažeci i preporuke – savršeno sumira duge tekstove, ali može čak praviti preporuke povezujući više izvora.

Trenutno ga najviše koristim za posao – postavljam precizna pitanja na temelju stručnih knjiga iz mog polja, ali mogućnosti su praktično beskrajne.

Znam, puno je AI alata okolo i lako je izgubiti se u tom moru, ali osim ChatGPT-ja, Notebook LM je jedini koji svakodnevno koristim.

ZANIMLJIVOSTI

🌀 Propriocepcija: tajno čulo koje svi imamo

Kad zatvorenih očiju dotaknete vrh nosa ili zakoračite stepenicom bez gledanja u stopala, oslanjate se na čulo za koje većina nas nije ni čula – propriocepciju. Ovaj naš unutrašnji GPS javlja mozgu položaj tijela u prostoru, omogućavajući nam da bez razmišljanja kontrolišemo pokrete.

Nekoliko fascinantnih činjenica o ovom nepoznatom čulu:

• Tiha mreža senzora: Mišići i tetive prepuni su malih receptora (nazvanih Piezo2) koji mozgu šalju informacije o istezanju i položaju udova. Upravo zbog njih možete držati ravnotežu zatvorenih očiju, ali ih alkohol lako prevari!

• Kad propriocepcija nestane: Britanac Ian Waterman jedan je od rijetkih koji su ostali bez ovog čula nakon infekcije. Morao je iznova naučiti hodati isključivo očima. U mraku je potpuno nepokretan.

• Nos vam raste (ali samo u mozgu): Postoji jednostavna iluzija – ako zatvorenih očiju stavite prst na nos, a neko vam vibrira tetivu bicepsa, mozak misli da vam se ruka izdužila, a nos narastao. Ovo pokazuje koliko nam je osjećaj za tijelo fleksibilan i ranjiv na manipulaciju.

Propriocepciju možda ne primjećujemo dok je tu, ali bez nje bismo doslovno morali razmišljati o svakom koraku.

🎌 Zastave: historija kopiranja

Ako vam se čini da neke zastave liče kao jaje jajetu, niste jedini. Sličnost nije slučajna, a evo nekoliko primjera kako su evropske države međusobno posuđivale ideje:

• Holandija → Rusija
  Holanđani su prvi, još u 17. stoljeću, došli na ideju trobojnice: crveno-bijelo-plave. Kada je ruski car Petar Veliki 1699. godine posjetio Amsterdam, odlučio je da mu se zastava toliko sviđa da će je ponijeti kući. Naravno, malo je promijenio raspored boja, tek da ne bude preočito.

• Francuska → Italija (i pola Evrope)
  Francuska revolucija donijela je 1789. godine svijetu čuveni bleu-blanc-rouge, trobojni simbol slobode koji je postao pravi marketinški hit širom kontinenta. Kada su Napoleonovi italijanski saveznici nekoliko godina kasnije pravili svoju zastavu, nisu mnogo komplikovali: samo su zamijenili plavu u zelenu, i rođen je italijanski tricolore.

• Rusija → panslavenske zastave
  Ruska bijelo-plavo-crvena kombinacija proširila se 1848. godine kao simbol panslavizma među slavenskim narodima. Tako danas gotovo identične boje možete vidjeti u zastavama Srbije, Hrvatske, Slovenije, Slovačke i Češke. Srbi su svoje boje odabrali još ranije, 1804. godine, direktno inspirirani ruskom zastavom – i opet su, naravno, promijenili redoslijed boja.

• Danska → Skandinavija
  Ako ste ikada primijetili da sve skandinavske zastave imaju pomaknuti križ u sredini, zahvalite Dancima. Njihov Dannebrog je navodno nastao još u 13. stoljeću i smatra se najstarijom zastavom još uvijek u upotrebi. Poslužio je kao inspiracija svim nordijskim zemljama koje su ga kopirale bez mnogo pitanja.

🚣 Neretvanska lađa – obična barka s neobičnom pričom

Svaka rijeka ima svoje barke, ali rijetko koja krije toliko historije i karaktera kao neretvanska lađa. Mala, skromna i tvrdoglavo otporna, stoljećima je vozila ljude, sol i mandarine.

• Oblik za plitku Neretvu. Ravno dno, plitak gaz i gotovo isti krajevi – idealna za vijugavu deltu Neretve. Toliko stabilna da s lakoćom nosi desetine ljudi ili tonu voća.

• Barka koja je srušila Veneciju. 18. septembra 887. Neretvani su baš u ovim lađama porazili Mlečane kod Makarske i pritom ubili samog dužda. Taj događaj se obilježava kao Dan Hrvatske ratne mornarice.

• Maraton lađa. Svakog augusta stotine veslača jure 22 kilometra od Metkovića do Ploča. Borba s muljem, bubnjevi, desetine hiljada gledalaca i bronzana nagrada od 27 kila za pobjednike.

Refer a friend

CITAT